Kategorije
Čavrljanje

THE feeling dobivanja pisama u 2018.

P. S. Neću spomenuti račune! Ali Zakon privlačenja hoću!

Negdje sam pročitala da su pisma vrlo intiman način komunikacije jer sadrže neizbrisiv trag pošiljatelja, osim vizualno, pismo ti suptilno prenosi miris nečijeg doma ili čak osobe.

Nerijetko govorim kako sam stara duša, koja se voli pronaći na mjestima i situacijama kao što je svemir ili beskrajna vožnja autom dok se puštaju bezvremenski hitovi, ili u ovom slučaju – pošta.

Biti će uskoro gotovo dva mjeseca otkad sam se vratila iz Španjolske. Kulturni šok, nove vještine i znanja, puno smijeha, još malo kulturnog šoka, nova prijateljstva. Da ne govorim o reakcijama kada sam saznala da ću putovati onamo. “Što mi kupuješ?”, “Što ćeš mi donijeti?”, “Ideš u Španjolsku!”, “Sangria!”, “Želim (ubaci klasičan autohtoni suvenir po želji)” i tako dalje. Sve to sa još malo upitnika i uskličnika. Prethodno smo razgovarali na ZUM-ovom sastanku kako je običaj da se nakon svakog putovanja šalju razglednice na adresu ureda i poprilično mi se svidjela ta ideja pa sam odlučila kako će moj odgovor na sva njihova pitanja biti – apsolutno ništa!

Neću joj kupiti privjesak, neću mu kupiti magnet, niti majicu. Poslati ću im razglednice! Mislim si, i to je svakako alternativa za “zapravo sam te se sjetila”.

Čak ako nečija reakcija i bude “My friend went to Spain and all I got is this postcard!?”, imala sam spreman odgovor. Pa gdje ćeš bolje od dijelića španjolskog zraka, mrlje dobre pive ili Tinta, koji mi je slučajno kapnuo dok sam te pozdravljala na papiru?

Dva tjedna nakon što sam se vratila pristizale su mi reakcije prijatelja, poznanika i obitelji (poslala sam ih 15-tak, da), bili su oduševljeni. “Koliko dugo nisam dobila razglednicu!”, “Toliko mi je drago da si mi poslala razglednicu!” i slično.

Laknulo mi je.

Pomislila sam kako bih voljela dobiti i ja neku neočekivanu razglednicu, pismo. DA, pismo bi bilo lijepo dobiti! Još ljepše bi bilo čitati ga!

U tom trenutku valjda se aktivirao onaj Zakon privlačenja, koji se sve više u današnje vrijeme provlači po blogovima, ustima životnih trenera, kojemu se toliko diže čitanost jer ga pokušavaju razumjeti (čekaj… diže čitanost? Key words game strong, hm, pa ne mogu reći da ga nisam spomenula…).

Prije nekog vremena, čula sam se sa svojim domaćinom iz Španjolske, prisjećamo se uspomena sa njihovog putovanja nama, sa našeg putovanja onamo, razmjenjujemo iskustva. Zaustavi se odjednom i kaže kako nešto mora podijeliti sa mnom jer ga je strah (vjerojatno rečenica koja poslije one mamine “Moramo razgovarati!” u meni probudi najviše pitanja i nervoze).

Poslao mi je pismo! 

Nije siguran je li dobro ispunio onaj formalni dio sa adresom. Pomislim, ne daj Bože da skrene sa puta! Konačno ću dobiti pismo, ma kakvo da bilo, nešto na papiru, pisano rukom!

Ipak, neću vjerovati u taj Zakon.

Nekako mi je ljepše vjerovati da je netko zapravo dobro upoznao mene na tom putovanju koje smo isprva shvatili kao samo još jedno upoznavanje nečije kulture.

Odaberite osobu, odaberite riječi, uzmite komad papira i pošaljite pismo. Taj osjećaj neizvjesnosti ne može se mjeriti sa onim kada čekate nečiju poruku na Messengeru ili Viberu, jednako kao što se fizički dodir poruke ne mjeri sa samo seenom iste.

 

Stay tuned, kao što sam ja in tune sa poštom ovih dana pa možda podijelim sa vama dijelić te naše održane komunikacije.

 

Hešteg zakon privlačenja.

Kategorije
Čavrljanje

Moja sigurna zona

Danas nastavljamo sa putovanjima. Što je to što bi mene trebalo navesti da napustim svoj „safety zone“ i krenem u pustolovinu?

Živimo u vrlo ubrzanom i modernom svijetu  koji ne čeka. Koji ne da prostora prošlosti da se vraća. Na našu žalost, milost ili ne milost, dolazimo do stanja „ a šta da radim?“.  Recimo nakon fakulteta čekaš da netko prihvati tvoj životopis da možeš roditeljima reći kako si dostigao onaj osnovni cilj. Zaposliti se.

E dok čekaš da se netko smiluje, ne znaš kud bi sa sobom. Ipak ima načina da se pokreneš. Moj dobri poznanik potvrdio mi je kako je otišao na razmjenu jer nikako nije mogao dobiti posao. Rekao je, idem, nemam što izgubiti. Otišao je i nije požalio. Dapače, uspio je proputovati, vidjeti svijeta, upoznati ljude koji su slični njemu.

Na jednom sastanku i razmjeni osobnih iskustava, na kojima sam sama prisustvovala, shvatila sam koliko zapravo mi ljudi ne dopuštamo sebi da izađemo iz vlastite sigurne zone. Promisli malo, živimo kao roboti.

Ujutro se probudiš, vrlo rano (ako radiš uz fakultet) ili vrlo kasno (ako ideš samo na fakultet, a i to ti je teško). Živiš za studentski dan, petak i subotu kako bi odmorio moždane vijuge jer si se u prethodnom tjednu pretrgao pišući seminarski rad na temu X, pod zahtjevom profesora X. Jedva čekaš kada će netko reći: idemo na kavu?.

Pričajući sa onima koji su iskusili razmjenu, zaključila sam kolika je to doza znanja. Čovječe, razmjeniš neke kulturološke, neke osobne percepcije i vidiš kako je svijet mali. Zar nije fascinantno kad s ljudima podjeliš kako izgleda prosječni dan jednog „balkanca“.

Huh, što ljudi u Španjolskoj, Francuskoj, Njemačkoj znaju kako je to pojesti kulenovu seku uz fete domaćeg sira i kruha. Nemaju pojma, isto kao što i mi sami ne znamo koja je sreća odmarati pola dana kao i u Španjolskoj.

Spreman si riskirati za nešto bolje. Dokaži. Informiraj se o Erasmusu, o razmjenama mladih, o internacionalnim treninzima. Možda promjenimo nešto.

Kategorije
Gdje danas, gdje sutra Tko pita - skita!

Na kavi s…Jelenom Petranović

Još jedno izdanje ‘’Na kavi s…’’ održat će se 19.listopada u 18 sati u prostoru Udruge ZUM (Flavijevska 8 – pored Arene). Naime, radi se o seriji putopisnih predavanja koje održavaju zanimljivi predavači i govornici, a istaknuli bismo prošlogodišnje gostovanje biciklista Hrvoja Jurića .‘’


Ovoga puta ugostit ćemo Jelenu Petranović koja će posjetiteljima podijeliti svoje doživljaje s jednog neobičnog putovanja. Prošle je godine hodanjem prešla 260 kilometara, odnosno jednu etapu stare rimske ceste, Vie Egnatie. Za Jelenu je taj put od Bitole do Thessalonikia bila jedna posve nova avantura koju je iskustila s  grupom strastvenih zaljubljenika u hodanje te studenata i profesora sa studija urbanistike I.U.A.V u Veneciji. Priču o 

Kako je umjesto hotela spavati na nogometnim igralištima, prijeći 30 kilometara dnevno isključivo hodanjem ii što je to tsipouro – saznajte na Jeleninom predavanju kada će ispričati posjetiteljima detalje s novog putovanja.

‘’Na kavi s…’’ promiče putovanje na nekonvencionalan način, a održat će se u sklopu Eurodeskove internacionalne Time to Move kampanje i programa Perpetuum Mobile koji je financiran od strane Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Time to Move objedinjava razna događanja koja će se odvijati u listopadu diljem Europe, a odnose se na prilike za studiranje, stručnu praksu i volontiranje u inozemstvu, te sudjelovanje na razmjenama mladih (odnosi se na sve mlade osobe u dobi od 13 do 30 godina koje imaju mogu otputovati u inozemstvo na kraće razdoblje i biti dio zabavnih i poučnih projekata na određenu temu). Za više infomacija o ovim prilikama te kako sudjelovati, pozivamo zainteresirane mlade da se jave Udruzi ZUM (uživo,  ili putem Facebook stranice Info-centar za mlade ZUM).