Nemoj stati
Idemo se sastati,
tamo
gdje naše usne
bezglasnim krikom
traže.
Tamo,
gdje naša strast
još samo noćas
pjenuša.
Tamo,
gdje su lovci
na čeki beznađa
samo na tren
zaspali,
dok
vukovi i srne
u svadbenom plesu
na puni mjesec
čekaju.
Tamo
gdje jedna pahulja,
boje nadužne
samo za nas,
na vrhu iglice bora
pleše
dok
kolibrić u
njedrima strepnje
drhturi.
Idemo se sastati
Nemoj, nemoj stati!
Sutra već
mogli bi biti
još samo dvije
pokisle stabljike
suncokreta.
Slutim : želiš doći!
Želim : želiš doći!
Emilija Vasilević, Blues-jednog odrastanja, 2011.
