Šoljanovi dani su književno-znanstvena manifestacija koja se održava svake godine u Rovinju. Zahvaljujući Pučkom otvorenom učilištu grada Rovinja, Gradskoj knjižnici Matija Vlačić Ilirik i Društvu hrvatskih književnika možemo, u vrlo ugodnom i ležernom ozračju, uživati u istraživanjima mnogih znanstvenika i pisaca. Ovaj književno-kulturni kolokvij uvijek je posvećen nekom aspektu Šoljanovog života; suvremenoj ili kulturološkoj temi te opusu njegovih suvremenika. Program je uvijek vrlo bogat, popraćen izložbama, projekcijama, pjesničkim večerima, koncertima i kazališnim predstavama.
23. Šoljanovi dani (20. i 21. travnja 2018.) bili su posvećeni upravo liku i djelu Antuna Šoljana, povodom 25. godišnjice smrti i 85. godišnjice rođenja. Cilj ovoga skupa je ponuditi nova čitanja Šoljanovih djela i dati odgovore na pitanje zašto nam je i danas vrlo važan.
Ovogodišnji kolokvij otvorila je Rita Rumbolt interpretativnim čitanjem Šoljanove pjesme Sjeti se, mornaru, da si more. Zatim su se ravnateljica Pučkog učilišta Dubravka Svetličić i predstavnik gradskoga vijeća Valerio Drandić obratili posjetiteljima i izlagačima rekavši ponešto o samoj manifestaciji te zaželjeli dobrodošlicu u Multimedijalni centar grada Rovinja. Oboje su isticali važnost grada u Šoljanovom opusu. Posjetiteljima su se obratili Božidar Petrač i Ivica Matičević. U kratkom, poetiziranom govoru, Matičević se osvrnuo na onu staru da nitko nije nezamijenjiv. Sarkastično, zaključuje da ako je netko zamijenjiv, nemojmo ga ni imati. Sve kako bi ukazao da se velike nacije ne stide svojih malih pisaca, a mi se ne trudimo prisjećati onih velikih. Uvodni dio zaključio je Borben Vladović izvedbom Dedićeve pjesme. Time je odao počast dvojici velikana, Šoljanu i Dediću, koji su, kako smo kasnije čuli, bili bliski suradnici u kazalištu.
Moderator skupa bio je, jedan jedini, Ivica Matičević.
Susret je podijelio u tri dijela. U prvome dijelu izlagali su bivši predsjednici Društva hrvatskih književnika; Stjepan Čuić (Moji susreti sa Šoljanom), Božidar Petrač („Telegramski” glavosječa pjesnika od subote do subote ili prepoznavatelj pjesničkih vrjednota) i Borben Vladović (Geneza Šoljanove pjesme „Čarli Turina se vozi avionom“). U drugome dijelu govorile su Ana Batinić (Antun Šoljan i Društvo hrvatskih književnika) i Magdalena Dyras (Politički konteksti u životu i djelu Antuna Šoljana). U trećem i zadnjem dijelu izlagali su Antun Pavešković (Žrtvovni mehanizam u Kratkom izletu), Daniel Mikulaco ( 100 odabranih novela svjetske književnosti), Maciej Czerwinski (Sudbonosno putovanje na jug Šoljanove varijacije) i Božidar Cvenček (Šoljanovo magično oko).
Predstavljena je i knjiga Lično i literarno, izbor eseja neuvrštenih u knjige Antuna Šoljana. O knjizi su govorili Ivica Matičević i Tomislav Brlek koji su izbor i priredili.
Važnost ovakvoga događaja za studente kroatistike jest u tomu što mogu na vrlo ležeran način, iz prve ruke čuti nešto što se ne nalazi u literaturi. Često, kada učimo za ispite, orijentirani smo samo na faktografiju i interpretacije djela. (Ne)Popularna bolonja često nam ne dozvoljava da odemo dovoljno duboko u kakvu temu, da pisca upoznajemo i tako shvaćamo njegov opus. Stjepan Čuić govorio je o susretima s Šoljanom, prepričao nekakve događaje i Šoljanove komentare. Na takvo što rijetko se nalazi. Osvrnuo se na njegov kritički rad u Vjesniku, ali i na Šoljanove prijatelje i suradnike poput Ivana Slamninga. Sve je to bilo potrijepljeno datumima i citatima. Teško je dok učite uopće i misliti kako sve to povezati, kako jednog pisca dovesti u svezu s drugim. Nakon ovakvoga izlaganja steknete drugačiju sliku. Sliku o Šoljanu, ne kao piscu kojeg čitamo za lektiru, nego o zaposlenom čovjeku, borcu, za vladajuće vrlo nezgodnog govornika. Koliko je Antun Šoljan važan pokazuju i nam naši gosti iz Poljske, Magdalena Dyras i Maciej Czerwinski, koji su svojim radovima ponudili druge perspektive u istraživanju njegovog lika i djela.
Najmlađi među izlagačima bio je Božidar Cvenček koji se u svome istraživanju usredotočio na Šoljanovo pjesništvo. Interpretirajući pjesmu Sjedim u restoranu, dovršio sam ručak, prikazao pjesnika koji spaja modernu i tradicionalnu poetiku, pridavši mu nazive poeta ludens i poeta doctus. Inače, iste povezujemo sa Slamningom. Cvenček može poslužiti kao primjer studentima, godine nisu mjerilo nečije ozbiljnosti. Iako vrlo mlad, pokazuje zrelost i ozbiljnost u pristupanju temi kao i u znanstvenim tekstovima.
Zaključit ću jednom pričom iz Čuićevog predavanja koja je, vjerujem, svima ostala u sjećanju jer je lijepo nasmijao prisutne.
Pričao je kako je sreo Šoljana u Radićevoj ulici. Ondje mu se Šoljan obratio rekavši: „Vidiš li što nas čeka?“ pokazujući na jednu pločicu. „Stave nam spomen-ploču i otvore odmah birtiju. A da bilo kojeg gosta pitaš što li je to na fasadi nitko ne bi znao dok ne pročita. A i kad pročita…“
