Kategorije
Čavrljanje

Balkan obojen europskim bojama

Šime voli Europu! Ali Šime voli i kritički razmišljati (balans je sve).

Ako Balkan reprezentira mene, a europske boje sve države i kulture koje sam u Ommenu susrela, obojena sam Nizozemskom, Mađarskom, Bugarskom, Francuskom, Grčkom, Češkom, Španjolskom, Italijom, a čak i Njemačkom i Latvijom.

 

Obećala sam u ovom članku reći vam nešto više o programu RestARTa, a za one koji to nisu znali (sram ih bilo) -mogu vidjeti ovdje. Dakle, RestART je projekt vezan uz pokret tijela, opuštanje kroz prostor i saznanje o vlastitome tijelu. Upravo sam to očekivala, ali i dobila – u SVAKOM smislu.

Počevši od improvizacije kretanja kroz prostor, kretanja uz još jednu osobu ili pak kretanja u grupi i važnost vodstva i praćenja (onaj tko ne zna slijediti, ne zna ni voditi!), pa sve do finalnog proizvoda cjelokupne takozvane koreografije smišljene uz spomenute tehnike.

Osim toga:

Broadway night, yoga, neverbalna komunikacija, gluma i kazališno ponašanje, trikovi i savjeti za brigu o tijelu, radionice suvremenog plesa i hip hopa, žongliranje, aktivnosti na otvorenom, radionice pantomime i mimike lica, razgovori i diskusije, pisanja i čitanja poezije, Guerrilla art, Land art, švedska masaža, pravljenja maski naših lica od gipsa, osjećaj vibracija glazbe, stvaranje glazbe isključivo ustima, slikanje, pravilni načini istezanja, Capoeira, učenje ostalih nacionalnih plesova i još mnogooo čega… Ali ću još spomenuti Movie night, odlazak na bazen, pravljenje i degustacija grčkih keksića i jednodnevni izlet u Rotterdam gdje smo snimili Flash Mob te posjetili izvanredne plesače i iskusili radionicu Voguea.


Snimku Flash Moba možete pogledati –> ovdje.

Osim svih tih radionica i novo naučenih korisnih stvari, upoznati toliko ljudi i kultura je izniman osjećaj ali iskreno, i čudan. Dosta je bilo pristojnosti…Znači, Nizozemci su čudni ljudi po pitanju uštede prostora, pa tako izume najuže moguće stepenice ikad. IKAD. Nema veze što ćeš ti morati na operaciju koljena nakon dva tjedna, bitno da imaš metar s metar mjesta za špajzu/usisavač.

HRANA. Ljudi, hrana. Dođeš prvi dan i nekako gladne ti te tvoje oči, pa si natrpaš tanjur raznim bojama i oblicima.
Samo što to nije ono što si ti mislio da je, meso nije tvoje meso, a pire krumpir nije onakav kakav mama najbolje napravi. Meso ti je slatko, a u pireu je naranča. A u salati pak ananas, sjemenke i jabuka. Veći je izazov bio pojesti mojom gladnom rukom natrpan tanjur, nego cijeli dan imati radionice.


Ovo će zvučati čudno, ali tako je bilo. Nizozemska hrana te čini napuhanim. Sad si izašao iz wc-a, ali osjećaj olakšanja završi nakon max. 10 minuta kada krene ponovno osjećaj hodajućeg balona. Pričajući s ljudima, došli smo do zaključka da je to njihova hrana kriva i da treba vremena za prilagodbu.
Nije to jedina stvar na koju se trebalo prilagoditi. Kako ti zvuči dva doručka i jedan kuhani obrok? Aham. Ajde zamisli sada to u praksi. Svaki dan dvaput jedeš sendviče – prvi put namažeš narančasti humus, a drugi put bijeli.

Neeeema one tvoje fine turske kave koju ne piješ samo zbog pospanosti, nego i iz užitka. Imaš kavu iz aparata (tamnija je boja tvojih traperica nego kave koju piješ svakakvu samo ne crnu – jer je smeđa heh).

Već sam odužila, ali evo presjeka dojma ostalih nacija (Šime je obećao, ne bi valjalo da iznevjeri):

  1. Mađari su i više nego čudni, drugačiji i nerazumljivi (barem Balkancu).
  2. Grci su veseli, razigrani i zgodni.
  3. Nizozemci su hladni, distancirani ako te ne znaju i vole slatke stvari (salatu i krumpir između ostalog).
  4. Bugari su sišli s brda, ali su zato dragi i najduže budni (uz ostale Balkance).
  5. Francuzi i dalje imaju najdivniji jezik od svih i mrvicu su čudnjikavi.
  6. Česi su normalnija verzija Balkanca i bolje ih razumiješ ako pričaju na češkom, nego na engleskom.
  7. Španjolci su tek nerazumljivi na engleskom, ali nisam ni vrsni govornik španjolskog, pa pola vremena provedenog s njima govoriš What? (Can you repeat the question? Šala mala, ne gledamo Malcolm u sredini…), ali oni i dalje vole samo krumpir – čak i s narančom.
  8. Talijani i dalje mlate rukama i vole svoje interne šale, a i nacionalni ples im je jako zanimljiv (pod tim mislim gori od našeg).

I takooo, stigla sam do kraja iako sam predstavila samo djelić svog iskustva. A ništa, hajdemo na kavu (2, 3 – 5, 6, sati), pa možda jedan Balkanac stigne ispričati drugom što je radio u Europi (balkanske stvari logično). Pa kao što rekoh – SVE JE U BALANSU.

Kategorije
Uključi se!

Kad Balkan dođe u Europu…


Ljudi…Ljudi!!! Vratija se Šime, a bija je u Nizozemskoj!

Jest da se vratio prije 15 dana, ali moraju se dojmovi sleći. I to kakvi dojmovi!

O riječima “Misli li se koja od vas prijaviti na RestART mladih u Nizozemskoj?” isprva nisam ni razmišljala u smislu akcije, već samo informativno…do jednog od onih dana kada se osjećaš kao da svijet možeš okrenuti naglavačke i kao da je sudbina za tebe sve sredila (a i zvijezde se poklopile) i tebi je SUĐENO da radiš ono što ti je predloženo. Ovo je bilo predloženo.

Idem se prijaviti pa kud puklo da puklo! Kako ću doći do tamo? S kim? Praktički nikoga neću poznavati… Što ako budem jedina nestručna tamo? I GOOOMILU drugih pitanja koja ti krenu vrvjet po glavi umjesto ovoga:

Slikovni rezultat za gif monkey in brain

 

Dani su se bližili, na pitanja sam počela dobivati odgovore, a uzbuđenje se povećavalo iz dana u dan. Sada kada gledam na to, ne bih to iskustvo mijenjala s nijednim drugim… Biti među otprilike 100  ljudi svaki dan, 18 različitih nacionalnosti i stotine različitih navika zvuči sumanuto. Ali taj osjećaj i iskustvo se mora proživjeti. Od SVAKOGA nešto drugo naučiš, bilo u smislu fizičke radionice ili pak nešto još vrjednije učenja – poštovanja različitosti i sličnosti.

Neki stereotipi su se potvrdili, a neki potpuno izbacili iz mog načina razmišljanja.
Ali najbitnije, ovo iskustvo mi je pružilo životnu uspomenu i saznanja koja nikada neću zaboraviti. I da, već su me pitali, sada sam zasigurno NAVUČENA NA ERASMUS!


Nemoj se kasnije pitati što bi bilo kad bi bilo…meni su ovo bila samo vrata prilika kroz koja sam prošla i nikad požalila. Svako iskustvo je dobro iskustvo, zato nemoj propustiti životnu uspomenu koju ćeš pričati djeci! Ili možda nećeš, ali to samo znači da je iskustvo još bolje (mig)!

Budite uz nas i sljedeći petak saznajte sadržaje RestARTA i naravno okršaj kultura bez kojih ne mogu ni na ovoj razmjeni (ipak studiram kulturu i turizam, razumi me)!!

Kategorije
Čavrljanje

THE feeling dobivanja pisama u 2018.

P. S. Neću spomenuti račune! Ali Zakon privlačenja hoću!

Negdje sam pročitala da su pisma vrlo intiman način komunikacije jer sadrže neizbrisiv trag pošiljatelja, osim vizualno, pismo ti suptilno prenosi miris nečijeg doma ili čak osobe.

Nerijetko govorim kako sam stara duša, koja se voli pronaći na mjestima i situacijama kao što je svemir ili beskrajna vožnja autom dok se puštaju bezvremenski hitovi, ili u ovom slučaju – pošta.

Biti će uskoro gotovo dva mjeseca otkad sam se vratila iz Španjolske. Kulturni šok, nove vještine i znanja, puno smijeha, još malo kulturnog šoka, nova prijateljstva. Da ne govorim o reakcijama kada sam saznala da ću putovati onamo. “Što mi kupuješ?”, “Što ćeš mi donijeti?”, “Ideš u Španjolsku!”, “Sangria!”, “Želim (ubaci klasičan autohtoni suvenir po želji)” i tako dalje. Sve to sa još malo upitnika i uskličnika. Prethodno smo razgovarali na ZUM-ovom sastanku kako je običaj da se nakon svakog putovanja šalju razglednice na adresu ureda i poprilično mi se svidjela ta ideja pa sam odlučila kako će moj odgovor na sva njihova pitanja biti – apsolutno ništa!

Neću joj kupiti privjesak, neću mu kupiti magnet, niti majicu. Poslati ću im razglednice! Mislim si, i to je svakako alternativa za “zapravo sam te se sjetila”.

Čak ako nečija reakcija i bude “My friend went to Spain and all I got is this postcard!?”, imala sam spreman odgovor. Pa gdje ćeš bolje od dijelića španjolskog zraka, mrlje dobre pive ili Tinta, koji mi je slučajno kapnuo dok sam te pozdravljala na papiru?

Dva tjedna nakon što sam se vratila pristizale su mi reakcije prijatelja, poznanika i obitelji (poslala sam ih 15-tak, da), bili su oduševljeni. “Koliko dugo nisam dobila razglednicu!”, “Toliko mi je drago da si mi poslala razglednicu!” i slično.

Laknulo mi je.

Pomislila sam kako bih voljela dobiti i ja neku neočekivanu razglednicu, pismo. DA, pismo bi bilo lijepo dobiti! Još ljepše bi bilo čitati ga!

U tom trenutku valjda se aktivirao onaj Zakon privlačenja, koji se sve više u današnje vrijeme provlači po blogovima, ustima životnih trenera, kojemu se toliko diže čitanost jer ga pokušavaju razumjeti (čekaj… diže čitanost? Key words game strong, hm, pa ne mogu reći da ga nisam spomenula…).

Prije nekog vremena, čula sam se sa svojim domaćinom iz Španjolske, prisjećamo se uspomena sa njihovog putovanja nama, sa našeg putovanja onamo, razmjenjujemo iskustva. Zaustavi se odjednom i kaže kako nešto mora podijeliti sa mnom jer ga je strah (vjerojatno rečenica koja poslije one mamine “Moramo razgovarati!” u meni probudi najviše pitanja i nervoze).

Poslao mi je pismo! 

Nije siguran je li dobro ispunio onaj formalni dio sa adresom. Pomislim, ne daj Bože da skrene sa puta! Konačno ću dobiti pismo, ma kakvo da bilo, nešto na papiru, pisano rukom!

Ipak, neću vjerovati u taj Zakon.

Nekako mi je ljepše vjerovati da je netko zapravo dobro upoznao mene na tom putovanju koje smo isprva shvatili kao samo još jedno upoznavanje nečije kulture.

Odaberite osobu, odaberite riječi, uzmite komad papira i pošaljite pismo. Taj osjećaj neizvjesnosti ne može se mjeriti sa onim kada čekate nečiju poruku na Messengeru ili Viberu, jednako kao što se fizički dodir poruke ne mjeri sa samo seenom iste.

 

Stay tuned, kao što sam ja in tune sa poštom ovih dana pa možda podijelim sa vama dijelić te naše održane komunikacije.

 

Hešteg zakon privlačenja.