Oznaka: intervju

Kategorije
Tko pita - skita!

Networking INSPIREs new beginnings!

Ako slučajno sugovornik ne razumije riječ, tim bolje! Odmah sam cool!

Sve više iz poslovnog i aktivnog svijeta izroni neka nova riječ, najčešće anglizam, čijeg pravog značenja nismo ni svjesni. Upotrebljavamo ju izvan konteksta ili dajemo značenje kojeg nema,

baratamo terminologijom,

vladamo engleskim,

pratimo najnovije trendove!

 

Jedna od tih riječi je i NETWORKING.

 

Networkingom se kod nas podrazumijevaju veze i poznanstva. On zahtijeva puno vremena i truda, a većina počne ulagati u njega tek kada traži posao ili treba uslugu.

Tada shvatiš da je možda ipak trebalo da ostaneš dobar sa fitness trenerom kako bi ti kroz čašicu razgovora dao nekoliko pametnih savjeta (ili shake) i kako si mogao prići tom čovjeku koji promovira domaći med na štandu i upoznati se s proizvodnjom, možda daljnjom nabavom.

Na svojoj vidljivosti trebalo bi konstantno raditi kako bismo, kada nam nešto zatreba, već imali izgrađene odnose i bili dio neke zajednice.

 

Jedan od popularnih načina umrežavanja ljudi postale su razne konferencije, u ovom slučaju, već spomenuta Inspire Me konferencija, održana 24. ožujka na Fakultetu ekonomije i turizma u Puli. Kroz osobno iskustvo na ovom primjeru rado ću vam otkriti drugu stranu medalje.

 

1.Pronađi kontakt, izađi iz zone komfora i javi se – Step your game up.

Ono što često zaboravljamo je to da mrežu kontakata gradimo i među kolegama u školi i na studiju. Uvijek postoji onaj dio kolega koji će sigurno završiti na visokoj funkciji u državnom ili privatnom sektoru. Kakve odnose razvijemo s njima u njihovim početcima odrediti će možemo li računati na njih u budućnosti.

U mravinjaku zvanom fakultet postoji kontakt koji te vodi baš do funkcije koju bi volio obnašati, kao volonter, na puno radno vrijeme, u budućnosti. Važno je znati da nekada ljudi iz tvojeg kruga neće biti zainteresirani istim misijama, ali to ne znači da u nešto ne možeš ući sam (“sam si se i rodio”).

Inspire Me konferencija, u ovom slučaju, uvijek potražuje mlade i studente koji su, neovisno o struci/studiju, usmjerenju i gradu, spremni uložiti praktično znanje, ali i steći isto iz raznih područja kao što su financije, marketing, PR, dizajn, novinarstvo, IT, multimedija, programi itd.

 

2. Manje priče, više djela – Your network is your net worth.

Uklapanje u neku zajednicu zapravo je dugotrajan proces, isto tako i sklapanje mreže svojih ljudi. Već bi tijekom prvih godina studija, jednako kao i posla, trebali početi odlaziti na stručne konferencije, sastanke i slična događanja. Kvaliteta nekog poslovanja ili studiranja može se mjeriti i ostvarenim odnosima s profesionalcima iz struke.

Inspire Me je ovog ožujka na FET-u okupio stručnjake iz raznih područja i raznih kadrova, dovoljno da svaka duša pronađe svoj kutak. Ono što ovakve događaje čini posebnima je i pristup ljudima. Do nedavno si Ivana Šarića vidio samo na reklami? Marka Lončara kako “diže željezo” na Instagramu? Ivani Mišerić poznaješ samo glas sa Otvorenog radija? Na spomen turističke kompanije Uniline nisi mogao spojiti osobu sa djelom?

Kad se uvjeriš da su to stvarne osobe od krvi i mesa, koje će ti pružiti ruku i popričati, shvatit ćeš da su mogućnosti da postigneš nešto jednako veliko – jednake.

U sklopu konferencije kompanije su predstavile i mogućnost zapošljavanja, a institucije mogućnost za pokretanje poslova. Sudionici su se upoznali s najnovijim trendovima u području tehnologije, od čega je vrijedno istaknuti radionicu s 3D printerima.

 

3. Promijeni ambijent, ali ne i interes – Don’t forget to party!

Netko može reći da se najbolji poslovi sklapaju na kavi, a drugi na poslovnom ručku. Treći će se složiti sa prethodnom misli kako su za to zaslužne konferencije. I svi će biti u pravu. Ali samo se jedan stvarno dobro zabavio. To je onaj četvrti koji je pratio svo vrijeme, ali ostao do kraja.

Najbolji se poslovi sklapaju na partyjima. 

Mnogo je slučajeva u kojima su se najbolji poslovi sklopili na taj način. Ako to nije bio slučaj, barem su odnosi sklopljeni u takvim prilikama pomogli da se kasnije realiziraju dobre poslovne suradnje.

Općenito najlakši način za povezivanje s ljudima je kroz poslovne i osobne interese. S profesionalnim povezujemo se na poslovnoj razini, ali nikako ne treba zanemariti osobne koji doprinose većoj povezanosti i povjerenju.

Na kraju svake konferencije, pa tako i Inspire Me, naići ćete na slučaj after party-ija. Naime, nakon službenog dijela konferencije slijedi druženje u klubu. U Puli je svoj prostor podijelio Shipyard Pub. Osim umrežavanja sa ambasadorima, predavačima, organizatorima i ostalim sudionicima, imaš mogućnost poslušati panel predavanja stručnjaka koji uz opuštenu atmosferu dijele svoje ideje o uspjehu u poslovnom i privatnom životu.

 

4. Vrijeme je novac, ulaži jednako – Act. 

Što ranije počneš graditi kvalitetne odnose, to je bolje po tebe. Iako neobično, često u početcima trebaš preuzeti proaktivnu ulogu i ti biti onaj koji će profesionalcima iz struke nuditi različite oblike suradnji, tražiti savjete i pomoć te prezentirati ideje.

Checkiraj skore datume prateći našu naslovnicu kako bi saznao gdje danas, gdje sutra i pridruži se aktivnostima.

 

Danas-sutra prehladit ćeš se, boljet će te grlo, gdje je onda onaj mali sa štanda sa domaćim medom kojeg si zaobišao?

Kategorije
(Ne)kultura Čavrljanje

Valter Roša: Najbitnija je energija kolektiva

valter roša

Glumac Valter Roša svojim nastupima oduševljava publiku. Moram priznati da sam se i ja nasmijala gotovo do suza kad sam ga prvi put gledala u monodrami Mistero Buffo još prije nekoliko godina na Noći kazališta. Toj se monodrami bliži i pedeseta izvedba, a ubrzo ćete imati priliku pogledati je ako još do sada niste. 

Kakav je bio tvoj put od studenta ekonomije i nogometaša do glumca?

Jednostavan. Zatvorila se jedna knjiga, otvorila se druga. Još za vrijeme studija uključio sam se u Dramski studio Istarskog narodnog kazališta, a u isto vrijeme sam prestao s igranjem nogometa. U međuvremenu sam diplomirao ekonomiju i počeo igrati sve više predstava i kazalište je postalo moja svakodnevica.

Mistero Buffo je poznat po tome što napuni kazalište. Što misliš da je danas potrebno ponuditi publici?

Kazalište po mom mišljenu treba biti aktualno. Oduvijek je kazalište progovaralo i postavljalo pitanja koja su bliska čovjekovoj svakodnevici. Volio bih da se još više produciraju sve vrste kazališta ali i ostale umjetnosti.

Zna se za otegotnu okolnost da novaca za kulturu i obrazovanje nikad nema dovoljno i baš zato umjetnici traže nove scene i nove načine komunikacije. U svakom segmentu čovjekovog djelovanja loši uvjeti razvijaju bolju vještinu. Povijest je pokazala da u vremenima manjka novca, cenzure i ostalih načina ugnjetavanja kulture sama kultura se mijenja, transformira se i ponovno rađa.

Koja je razlika u tome kada sam stvaraš predstavu i nastupaš pred publikom, a koja kada si dio predstave i ovisiš i o drugim glumcima i redatelju? Što ti više odgovara?

Velika je razlika u samoj ideji, ali i produkciji stvaranja monodrame, koja u mojem slučaju nije imala  kostime, scenografiju niti opsežan krug ljudi koji djeluje u stvaranju predstave. Postoje monodrame s povećim autorskim timom, sve ovisi što i kako se postavlja na scenu. Drugačiji je pristup ansambl predstave s autorskim timovima zajedno s izuzetno bitnim scenskim radnicima, garderobijerkama i ostalim radnicima iza scene koje gledatelji ne primijete.

Kad radiš monodramu bitno je da ono što izvodiš izlazi iz tebe, reklo bi se iz tvoje duše. Naime, kad smo Aleksandar Bančić i ja prevodili i postavljali „Mistero buffo“ na scenu, znali smo da imamo ista ideološka i sociološka uvjerenja kao i sam autor teksta, nažalost sad već pokojni nobelovac Dario Fo.

valter roša mistero buffo

U startu smo već imali vjetar u leđa i takvo kreativno okruženje koje te potiče da s minimumom ostvariš maksimum je bilo stimulirajuće i za mene osobno jedna velika životna škola.

Ništa manje važne i zabavne su probe i stvaranje predstava u tradicionalnom smislu s više glumaca. Najbitnija je energija kolektiva koja mora stvoriti homogenost te kroz igru i istraživanje doprinosi da predstava bude što je moguće bolja.

Je li ti bitno biti u okruženju koje potiče kreativno stvaranje?

Okruženje svakako treba biti kreativno. Sve ovisi što, kako i s kime se radi. Postoje različiti pristupi rada i nekad se krene isključivo tako da vodilja bude tekst, nekad proizađe neka kvaliteta iz improvizacije, nekad iz kombinacije spomenutih pojmova. Ovisi ponajviše i o viziji redatelja.

Svakako timski rad i kolektivna snaga doprinose kako će završni proizvod izgledati. S druge strane, publika je važna. Ne zna se kako će se sve to zaokružiti dok publika ne okusi predstavu, a to je možda i najbitnije jer na scenu se izlazi za publiku.

Misliš li da kazalište danas ima snagu biti ne samo ogledalo društva, nego da može i promijeniti društvo?

Nikad kao danas društvo nije imalo tako laku mogućnost dobivanja informacija i znanja. Zahvaljujući društvenim mrežama svatko od nas je postao i odašiljatelj informacija u svijet. S druge strane, usudim se reći da smo društvo neznanja. Svjetska povijest je bogata, ali ljudi, pogotovo mladi ne znaju o tome dovoljno jer se to niti ne nudi. Bitno je učiti povijest, ali ne samo onu koja je službena nego i alternativnu povijest i pokušati objektivno sagledati činjenice i događaje iz prošlosti.

To naglašavam jer ako uzmemo kazalište za primjer, klasični pisci i njihovi tekstovi se postavljaju na kazališne daske iz razloga što su i dalje izrazito aktualni. Euripid, Eshil, Shakespeare, Molier pa sve do onih suvremenijih autora već su nam sve objasnili i ispričali su nam povijest čovječanstva i od velike je važnosti ponovno ih predstavljati novim generacijama i aktualizirati ih.

Povijest se uvijek ponavlja, a umjetnost i kazalište pomažu u otvaranju pogleda na društvo. Međutim, društvo se mijenja kroz pojedince. Probuđeni pojedinac je ključ promjene. Kao u svakoj situaciji, uvijek treba krenuti od sebe: kako ja mogu poboljšati društvo – tako da sebe mijenjam.

valter roša

Problem koji se ruši na mlade je što imaju krive uzore. Živimo u korumpiranom društvu i društvu spektakla gdje se prikazuje iluzija da na televiziji i internetu postoje ljudi, ne svi, koji su generirali određen uspjeh sumnjivih pozadina i šalju signal mladima da se očito može uspjeti bez znanja, učenja i upornosti.

S druge strane, postoje ljudi koji su svoj uspjeh utvrdili radom, učenjem, koji su uostalom pravi primjeri poštenja, dosljednosti i altruizma zapravo marginalizirani. Najgora situacija koja se društvu može dogoditi je sumnja da je živjeti pošteno beskorisno.

Na čemu trenutno radiš i koji su ti sljedeći projekti?

Aktivan sam u nekoliko predstava s kojima smo na gostovanjima, a uskoro počinju pokusi za sljedeću predstavu u Istarskom narodnom kazalištu. Riječ je o predstavi „San ivanjske noći“ Williama Shakespeara u režiji Luke Mihovilovića, a premijera se očekuje sredinom travnja.

Što bi poručio mladima koji čitaju ovaj portal, a žele se baviti glumom?

Preporučio bih svima, ne samo mladima, da se bave bilo kojom umjetničkom aktivnošću jer ona ima pozitivan i zdravstveni značaj za naše tjelesno i psihoemotivno stanje. Strast prema umjetnosti i briga za bližnjega bi trebala biti naša svakodnevica.

Napisala: Isabella Bubola

Kategorije
Čavrljanje

Putovanja biciklista Hrvoja Jurića i guranje granica

hrvoje juric nordkapp

Biciklist, avanturist, putopisac – ili ništa od navedenog?

Do sada ste možda već i čuli za Hrvoja Jurića koji je još prije nekoliko godina biciklirao do hladnog podneblja Norveške i objavio knjigu ”Cestom leda do kraja svijeta”. Tim je povodom gostovao i u Puli, a ako tada niste bili u mogućnosti doći, pozivamo vas da nam se pridružite ovog petka u dnevnom boravku Društvenog centra Rojc. Udruga ZUM organizira novo Hrvojevo predavanje koje je u potpunosti besplatno, a popraćeno je kratkim dokumentarnim filmom.

Vidimo se Rojcu u petak, 23. veljače, u 18 sati.

Do tada, pročitajte nešto više o Hrvoju i saznajte kako se odvažio na mnogobrojne biciklističke avanture koje nam mogu dočarati fotografije skandinavskih krajolika.

Bicikliraš, pišeš putopise, radio si na dokumentarnom filmu, održao si humanitarnu akciju ‘’Zajedno možemo’’ za pomoć obiteljima koje su se našle u egzistencijalnim poteškoćama – kako se tvoj život promijenio od studenta ekonomije do ovoga čime se sada baviš?

Neke stvari su ostale iste, neki temelji da tako kažem, ali mogao bih komotno reći da sam se u potpunosti promijenio. Htio ne htio sve to ostavi nekakav trag na meni, a za to su najviše zaslužni ljudi koje sam susreo kroz ovih 7 godina koliko sam u tome.

U Puli si zadnji put gostovao prije dvije godine kada si predstavio svoje putovanje na Nordkapp. Što se u međuvremenu dogodilo u tvojem životu?

Mnogo toga. Za početak, otišao sam na Nordkapp, taj puta po zimi kako sam i najavio i to je bila jedna velika “terapija” koja me testirala kao ništa do sada. Putovati biciklom 36 dana do krajnjeg sjevera Europe, svakodnevno na temperaturi od -5 do -22 stupnja, kroz snijeg i snježne oluje i po ledenoj cesti natjeralo me da dobro promislim što ću iduće napraviti. Još uvijek imam posljedice zime i spavanja u prenoćištu bez grijanja (što sam tek ujutro shvatio).

Nakon tog putovanja konačno sam došao u mogućnost realizirati putovanje od Londona do Istanbula, točnije pokrenuti humanitarnu kampanju kojom smo prikupljali sredstva za pomoć udovicama koje čekaju na rješenje obiteljske mirovine. Taj projekt, to putovanje i, pogotovo, dostavljanje svih namirnica na adrese preko 20 obitelji ostavilo je velik trag na mene i, nadam se, da ću i ubuduće imati prilike raditi ovakve ili slične projekte.

hrvoje juric

Navodno za sebe ne voliš reći da si putopisac, niti fotograf, a ni pisac. Misliš li da bi ne bi imao prostora biti ništa drugo niti itko drugi ako bi se ograničio na te nazive?

Jednim dijelom zbog toga. Općenito nisam ljubitelj bilo kakvih prefiksa, ali živimo u društvu gdje vas uvijek prvo moraju prestaviti s kakvom titulom. Mene to nekada zna strašno živcirati. Sve što radim sam naučio (i još uvijek učim!) kroz svoje pogreške. Tek nedavno sam nabavio profesionalni fotoaparat, a do tada sam fotografirao s mobitelom. Ako se to može nazvati fotografiranje.

Prenosio sam vijest onako kako sam najbolje mogao, kroz neke svoje poglede koji su se s vremenom, na svu sreću, mijenjali. A najviše kroz mogućnosti koje su bile strašno ograničene.

Da se razumijemo, na većini svojih putovanja nisam imao za normalan obrok, a kamoli da sam si mogao priuštiti pravu opremu. Pisanje je jedan od načina kako se volim izražavati.

Često je to bilo bježanje od stvarnosti i stavljanje misli na papir jer nisam bio siguran koliko je pametno bilo kome pričati o tome. I onda se sve okrenulo tako da sam upravo sve te misli predstavio kroz knjigu. U jednom trenu sam sve što sam skrivao predstavio najširoj mogućoj javnosti. I to mi se svidjelo, pričati s ljudima o problemima, o ljudskim sudbinama koje sam susreo, o svemu što se događa/lo na putu.

Drugim dijelom ne preferiram da me se tako naziva jer je dobar dio putopisne scene u Hrvatskoj previše uzdignut i nedodirljiv. Ne mogu s takvim ljudima dijeliti riječ, a kamoli biti na istoj pozornici. Zanimljivo je da se nitko od nas nije rodio takav kakav je sad i sve smo to stekli kroz godine iskustva, padanja i ponovnog i ponovnog pokušaja. Dizati u nebesa sebe, zbog toga što sam vozio po snijegu, po Alpama, do Nordkappa ili ne znam što već je totalan promašaj. Ako se malo pomaknete iz svog videokruga vidjet ćete da ljudi to inače rade. Možda ne toliko, ali rade.

A ja ne želim dizati svoje pothvate u nebesa, kako neki drugi to rade. Mi koji putujemo trebamo poticati druge koji su u nedoumici, koji su i dalje zapeli na onom koraku za kojeg smo se mi odvažili. Netko zbog hrabrosti, a netko zbog neimanja izbora.

hrvoje juric

Što te motivira na putovanja? Znaš li od kuda proizlazi tvoja želja i volja za pomicanjem vlastitih granica? Imaš li i dalje osjećaj treme ili uzbuđenja prije svakog novog putovanja?

Možda sam ja postao ovisan o tome, a možda sam u situaciji da više ne znam što drugo raditi. S vremena na vrijeme javi mi se i jedno i drugo. Gurati granice… to je jako zanimljiv termin kojeg sam često spominjao. Do sada sam poprilično gurnuo svoje granice, ali prikupio i iskustva da mogu kazati kako se bojim da idući pothvat ne prevagne na onu drugu stranu. To znači da postoji mogućnost da zagrizem više no što mogu progutati.

Izlazak iz kolotečine i društva koje je zatrovano nebitnim i trivijalnim stvarima, glupostima koje ga još više zatupljuju je jedan od motiva.

Kad ste na cesti i znate da narednih 10, 20 ili 100 dana niste u tom modu, makar se maknuli 50 km od kuće, preplavi vas osjećaj slobode. Poput malog djeteta promatrate travu, zurite u sunce kao da ste ga po prvi puta vidjeli. Sve što možete vidjeti ima potpuno drugačiji oblik.

hrvoje juric

Što si naučio na putovanjima o sebi, ali i o drugima?

Uvijek možeš uzeti ono što ti drugi ponude, ali moraš ostaviti i nešto sebe. Kakav si prema ljudima, tako će ti se i vratiti. Ako stalno uzimamo, a ništa ne vraćamo, cijeli sustav će se urušiti. Zbog toga sam recimo i pokrenuo humanitarnu kampanju. Htio sam na najbolji mogući način vratiti sve ono što su mi ljudi kroz ove godine pomagali i podržavali me. To je ta simbioza koja, po mom mišljenju, treba biti njegovana.

Što te fascinira u Norveškoj, zašto joj se iznova vraćaš?

Norveška je zemlja koja me, uz Hrvatsku i neke balkanske zemlje, najviše privlači zbog svoje prekrasne prirode. Nevjerojatno je koliko se Norvežani trude očuvati ju i prilagoditi svoje potrebe prema okolišu u kojem žive. Prvi puta sam putovao za Nordkapp 2013. I prije polaska doživio sam obiteljsku tragediju, tako da, dok sam putovao kroz Norvešku ujedno sam se borio s nekim unutrašnjim nemirima.

Međutim, konfiguracija terena, hladnoća, cijene namirnica i sve vezano za uvjete putovanja natjerali su me da se dobro namučim i izguram sve do kraja. To je zasigurno jedan od razloga što se opet volim vratiti u Norvešku i iznova i iznova preispitati svoje odluke koje sam tada donio. U Norveškoj sam upozano nekoliko iznimno zanimljivih ljudi kao što je Jon Amundsen, Oddrun Botnen Eie, Lisa Axman. Svi oni su biciklisti i na neki način pomiču svoje granice.

hrvoje juric

Koji ti je trenutak ovog zadnjeg putovanja u Norvešku ostao najviše zapečaćen u sjećanju?

Nepredvidiva moć prirode. Vrijeme nas nimalo nije mazilo, na nekim mjestima smo imali temperaturu oko nule, a bio je srpanj. Unutar Arktičkog kruga uvjeti su bili sasvim suprotni – čak i preko 20 stupnjeva. Lofoten otočje mi je dugo bila želja, a ovom prilikom smo ga prešli uzduž i poprijeko. Zaista pravi prirodni fenomen.

Siniša Glogoški već je niz godina fotografsko ime čiji se radovi pojavljuju na izložbama u Hrvatskoj. Kako je došlo do suradnje s njime i je li olakšanje kad uz tebe putuje ekipa ili i dalje preferiraš putovati solo?

Siniša je prvestveno fenomenalna osoba, čovjek koji se nikada nije ustručavao reći što misli i po nekim pitanjima vrlo smo slični. Ono što radimo pristupamo tome s ljubavlju i trudimo se maksimalno dati u svaki dio zadatka. Siniša iza sebe ima bogato iskustvo, čak je i biciklom putovao od Zagreba do Sirije, tako da je rad s njim bio pravi užitak. Svaka moja ideja bila je ne samo prihvaćena nego i proširena s nekim njegovim sugestijama. Obojica smo se pokušali sjetiti gdje smo se upoznali jer je praktički od tada krenula ideja da jednog dana zajedno putujemo. Usudio bih se kazati da smo imali „matching na prvu“.

Putovati u društvu je dvosjekli mač – može biti super iskustvo, ali može biti i katastrofa. Jako je teško pronaći osobu koja funkcionira kao i vi na putovanju, jer se na cesti puno više toga dogodi nego za vrijeme kolotečine. Preferiram putovati sam, ali to ovisi o projekta do projekta. Na ovom zadnjem, trećem u Norvešku Maja i Siniša su me pratili u automobilu zbog potreba snimanja jer drugačijeg načina nije bilo.

hrvoje juric

Intervju: Isabella Bubola

Kategorije
Čavrljanje

Doniranje organa – intervju s Marijom Veneruzzom

Intervju s Marijom Veneruzzom, edukatoricom Hrvatske donorske mreže

Recite nam nešto o radu i važnosti HDM (Hrvatske donorske mreže)

HDM je organizacija, osnovana u Općoj bolnici Pula, i službeno registrirana 1998. Nastala je kao prijeko potrebna reakcija na potpunu neobaviještenost javnosti o transplantaciji i postmortalnom darivanju organa u svrhu liječenja bolesnika.

Osnivač i predsjednik HDM do njegovog umirovljenja je prim. Povrzanović, spec. kir. i urol. Od 2009.  predsjednik HDM je dr. Žgrablić spec. anes. reanim. i inten. med., koji ima vrlo važne funkcije u najvišim transplantacijskim tijelima Europske unije.

HDM  je organizacija koja se bavi promicanjem postmortalnog darivanja organa radi presađivanja u svrhu liječenja bolesnika, edukacijom zdravstvenih profesionalaca i bolničkog osoblja na području eksplantacije, edukacijom transplantacijskih koordinatora, organizacijom prikupljanja organa, edukacijom javnosti, promidžbom transplantacijske medicine uopće i dr. zadacima.

Prema anketi koju je proveo Jutarnji list, ustanovljeno je da je naša javnost u RH neobaviještena, a kad se gleda nivo razvoja transplantacijske medicine u jednoj zemlji tada se gleda broj davatelja na milijun stanovnika. U to vrijeme mi smo bili na dnu europske ljestvice, imali smo 5 – 6 donora na milijun stanovnika, što je bilo nedostatno za liječenje bolesnika i za razvoj transplantacijske medicine.

Da bi se situacija promijenila trebalo je educirati zdravstvene profesionalce i javnost. Sustavnu edukaciju u srednjim školama započeli smo 2007. godine (zahvaljujući Ministarstvu znanosti i obrazovanja koje je na inicijativu HDM propisalo nastavnu jedinicu Donacija i transplantacija organa u trećim razredima srednjih škola u sklopu predmeta Etike i Vjeronauka), uspostavljen je učinkovit sustav educiranih i licenciranih transplantacijskih koordinatora, što omogućuje dobivanje organa od umrlih osoba uz pristanak i želju njihovih obitelji (educirano 120 profesionalaca).

Zahvaljujući radu i trudu, rezultati telefonske ankete koju je provela HRT u kolovozu 2009 g. na pitanje:

Biste li pristali darovati svoje organe, radi presađivanja?

–           Pozitivno odgovorilo:           89 %

–           Negativno odgovorilo:           11 %

– što je rezultiralo time da smo 2010. bili  treći u svijetu po broju donora, 2011. i 2012. prvi u svijetu, 2013. drugi, 2014. i 201.5 prvi, 2016. i 2017. drugi,

– po br. transplantiranih organa prvi smo u svijetu za jetru i bubrege, a drugi za srce. Od svih članica Eurotransplanta, bolesnici najmanje na organe čekaju u Hrvatskoj.

 

predavanje
Predsjednik HDM dr. Nikola Žgrablić drži predavanje o donaciji i transplantaciji organa, liječnicima i sestrama u Općoj bolnici Dubrovnik

Kako Zakoni u RH reguliraju donaciju i transplantaciju organa?

U Republici Hrvatskoj, kao u većini europskih zemalja, vrijedi zakon tzv. pretpostavljenog pristanka, što znači da je svaki stanovnik Republike Hrvatske nakon svoje smrti potencijalni darivatelj organa, ako se za života nije izričito, odnosno pisano, izjasnio da ne želi donirati organe nakon svoje smrti. Međutim, u praksi se uvijek pita obitelj i prema njihovom naputku se postupa.

Od 2004. u RH imamo tzv. Negativni registar donora, to je pisana izjava o nedarivanju organa nakon svoje smrti, dakle svi mi možemo kod svog doktora medicine primarne zaštite ispuniti formular da ne želimo donirati organe nakon svoje smrti, taj formular se pohranjuje pri Ministarstvu zdravstva i onog trenutka kad je došlo do smrti liječnik kordinator u toj bolnici traži podatak u Ministarstvu zdravstva o toj osobi i ako je ta osoba u negativnom registru, poštuje se njezina volja.

HDM sustavno provodi predavanja u Istarskoj županiji 10 godina, a održano je oko 600 predavanja te educirano oko 20 000 učenika srednjih škola.

 


Edukatorica HDM Marija Crljenica Veneruzzo drži predavanje o donaciji i transplantaciji organa u srednjoj školi

Što je donorska kartica?

Donorska kartica je jedinstvena za cijelu RH, službeno je registrirana 1996. Ona nije registracijsko sredstvo što znači da nigdje nije zapisano da ju imamo ili nemamo, ona ne znači naš pristanak za doniranje organa, ona služi kao poticaj za razgovor u obitelji, među prijateljima, poznanicima, medijima i sl. Donorska kartica je, recimo, simbol našeg stava, našeg podržavanja postmortalnog darivanja organa.

Osjećaju li učenici empatiju i razvija li se empatija kroz predavanja?

Svakako, učenici su mladi ljudi puni empatije, možda to svaki put ne žele pokazati  javno pred svojim vršnjacima iz neke njihove mladenačke neugodnosti, što je potpuno u skladu s njihovim godinama. U  kratkom razgovoru s njima vidite koliko ti mladi ljudi suosjećaju s bolesnim i nemoćnim osobama.

Kroz predavanja  podiže se razina svijesti  o promicanju zdravlja i života, o ljubavi prema životu i čovjeku, poštivanju svog i  tuđeg života. Razvijaju se pozitivni stavovi u odnosu na bolest  i nemoć starih ili mladih, bez obzira na dob, spol, vjeru ili naciju, o humanosti prema čovjeku općenito, svi smo mi samo ljudi u bolesti i nemoći istih potreba, a to je kod mladih ljudi najjasnije izraženo, jer su mladi i bez predrasuda i zato suosjećaju sa svačijom boli i nemoći.

Koja se pitanja najčešća postavljaju?    

-Može li se odbačeni organ transplantirati drugom bolesniku?

-Do koliko godina starosti čovjek može biti donor?

-Zna li obitelj kome se daruje organ?

-Mijenjaju li se navike i karakter nakon dobivanja organa?

-Zašto ne postoji registar davatelja kad postoji registar nedavatelja?

-Koliko dugo čovjek živi s transplantiranim organom i sl.

Što Vas motivira na ovakav rad?

Ja sam zdravstveni i prosvjetni radnik pa će mi stoga, kao i svim  zdravstvenim  radnicima, ljudski život uvijek biti na prvom mjestu i uvijek ću se boriti za svačiji ugroženi život, ako ikako mogu pridonijeti i pomoći u očuvanju zdravlja i života svakog ljudskog bića to ću svakako učiniti, što je normalno za svakog zdravstvenog  radnika.

Jeste li primijetili da su učenici iz godine u godinu informiraniji na predavanju?

Svakako su učenici informiraniji te  prenose svoja saznanja usmeno, preko raznih medija, TV, interneta, novina i dr.

Možemo sigurno reći da je obaviještenost javnosti bolja i da je naklonost  stanovništva  prema prikupljanju organa od umrlih veća, što je jedan od preduvjeta za bolje rezultate u hrvatskoj transplantacijskoj medicini u budućnosti.

Tu svakako ne smijemo zaboraviti i naglasiti ogromni doprinos  medija  jer bez njih ne bi sigurno bili takvi  rezultati. Upravo je uloga novinara svih medija  od samih početaka velikim dijelom pridonijela uspjehu transplantacijske medicine u Hrvatskoj. Svi su oni bili posrednici između transplantacijske medicine i javnosti. Sve je to dovelo Hrvatsku na sam vrh svjetske transplantacijske uspješnosti.

Što Vam je najdraže, a što najteže, na predavanjima u školama na tu temu?

Kao prosvjetnom i zdravstvenom radniku normalno mi je  govoriti o zdravlju i bolesti, posebno o pomoći i spašavanju ljudskog života.

To je najnormalnije predavanje o bolesti i načinu liječenja bolesnika kojima njihovo ozdravljenje ovisi isključivo o donaciji i transplantaciji organa, što znači da za njih ne postoji drugi način izlječenja.

Ako spasimo jedan život napravili smo kao ljudi najviše moguće što jedan čovjek može napraviti, spasiti život drugom čovjeku, ne postoji ništa veće od toga.

Ima li darivanje organa veze s čovjekovim pogledom na svijet, načinom viđenja života i njegovog smisla?

Naša je dužnost i obveza javnost informirati, objasniti, dati određena saznanja, educirati javnost, a kakav će netko imati stav jest njegova stvar, može imati pozitivan ili negativan stav što je njegovo pravo, naše je održati predavanje profesionalno, dati točne i stručne informacije, odgovor na svako pitanje, sve ostalo je osobni stav pojedinca koji treba poštivati.

Kako zadržavate Vaš entuzijazam?

Zdravstveni sam i prosvjetni radnik i moje je načelo da sam uvijek za život i da u tome pridonosim koliko mogu, znam i umijem, i to mi nikad nije bilo teško, kao što mi nikad nije bilo teško raditi s učenicima u srednjim školama po cijeloj Istri. Imam samo lijepa i pozitivna iskustva, a što nam je svima svakako najvažnije, ako je nekom djetetu, mađoj ili starijoj osobi transplantiran organ, što u stvarnosti znači spašen život,  to je svakako uvijek veliki poticaj za daljnj rad.

Intervjuirale: Lara Tarticchio i Gorica Karlović

 

 

Kategorije
(Ne)kultura Čavrljanje

Intervju s Ivanom Vareško: Bitne su mi emocije

Za Ivanu Vareško čula sam od prijatelja i poznanika koji ju osobno poznaju ili prate njezin Instagram. Nekima od njih snimala je ili fotografirala vjenčanje, a nakon što sam bacila oko na njezin Vimeo i vidjela prelijepe videe s putovanja u daleke i mistične krajeve poput Patagonije ili Islanda, odlučila sam da njezinu priču moram predstaviti čitateljima/ica ovog portala.

konji ivana varesko

Koliko vidim po tvojim recentnim fotografijama, sada najviše radiš vjenčanja.

Da, to je ono što najviše volim, a okružena sam ljudima koji to obožavaju raditi jednako kao ja. Draga mi je ta zajednica fotografa koje sam upoznala tijekom godina. Meni je taj dan vjenčanja super: samo je ljubav oko mene. Možda to tako doživljavam jer sam imala sreće s parovima i većina njih su mi sada prijatelji.

Snimati volim više nego fotkati jer je fotografiranje puno zahtijevnije. Zapravo, svakome je nešto drugo zahtijevnije, ali meni je draže snimanje. Dan kada snimam vjenčanje jako mi je stresan jer se pitam hoću li uspjeti uloviti fotoaparatom sve što trebam. Jako sam samokritična i ponekad se pitam ima li uopće smisla to što radim. Znam upasti i u faze preispitivanja svega, ali na kraju ipak vidim da se trud isplati.

vjencanje ivana varesko

Najduže videe što sada radim su od pola sata, a radim i kraće, od pet minuta. Često ljudi znaju uzeti samo taj kratki video jer im je to dovoljno i pogledat će ga puno puta, za razliku od dugog kojeg bi možda par puta odgledali.

Tehnološka strana fotografije nije mi važna. Moje će snimke ponekad biti mutne, ponekad će se tresti, ali bitne su mi emocije. Nije mi cilj da je sve savršeno.

 

vjencanje ivana varesko

vjencanje ivana varesko

Studirala si dokumentarni film u inozemstvu. Kako si se odlučila baš za to?

U Zagrebu sam studirala novinarstvo i moj je faks imao suradnju s fakultetom u Dublinu. Morali smo napisati motivacijsko pismo i odgovoriti na pitanje zašto bismo baš mi predstavljali naš fakultet. Bila sam jedna od odabranih te sam tako otišla u Dublin. Čim sam došla tamo, odmah sam se zaljubila i istražila kako se mogu prebaciti na taj fakultet, što sam i napravila.

Studiranje vani je bila posve druga dimenzija. Tamo sam završila preddiplomski i živjela sam u domu na kampusu što mi je bilo super iskustvo. Odeš baciti smeće i vratiš se doma u šest ujutro.

Magisterij Drama and creative documentary sam kasnije također završila u Dublinu, a bila sam na smjeru za dokumentarne filmove. Cijeli fakultet je koncipiran totalno drugačijie nego što je to slučaj u Hrvatskoj. Na primjer, jedan predmet je bio film i trebali smo napraviti dokumentarac od pola sata. Radili smo po projektima, a predmeti zapravo nisu niti postojali nego smo puno snimali, radili i pisali seminare.


Kao neka vrsta prakse?

Upravo to. I dalje se čujem s nekim profesorima koji su mi bili genijalni.

ivana varesko

 

Osim vjenčanja, velika strast su ti i putovanja. Na koji put sada ideš?
Idem u Maroko. Prijatelj i ja smo htjeli ići na Farske otoke, ali to mi je trenutno prevelik novčani trošak. Ali i dalje smo htjeli negdje otići, a Maroko mi je oduvijek izgledao zanimljivo i našli smo super jeftine karte. Nikad mi nije žao potrošiti novac na putovanje, i zadnje novce bih dala samo da idem negdje. Trenutno mi je Antarktika aktualna, ali je jako skupo. Island je super, a prvi sam put bila s mamom prije šest godina i zaljubila sam se. Nakon toga sam otišla još jednom i svima bih preporučila da odu na Island jednom u zimskom, a jednom u ljetnom periodu jer su totalno dva različita svijeta. Sad me zanimaju Grenland i Svalbard, a velik san mi je i Transibirska željeznica.

Tamo mi je malo prehladno.

Ja obožavam te hladne, ledene destinacije. Glečeri su mi toliko fascinantni da bih mogla u njih gledati satima.


Imaš li baš neke određene destinacije na koje želiš otputovati ili posjetiš ona mjesta za koja nađeš jeftine karte?

Postoje destinacije koje želim posjetiti, ali u zadnje vrijeme sve dolazi spontano. Imam svojih pet top mjesta gdje bih htjela otputovati, ali želim vidjeti i sve ostalo. Svi znaju da volim putovati pa me svi i pitaju da idem s njima. Ne moraš mi reći dvaput!

Često i sama putujem, zapravo najviše od svega volim ići sama jer kad si s nekim ljudima koji ti ne odgovaraju onda ne funkcionira. S onima koji ti odgovaraju bude super, ali sam primijetila da kad ideš sam puno više ljudi upoznaš i puno drukčije doživiš sve. Primoran si to na to. Kada si sam, puno će ti više ljudi prići. Kad si s nekim i dalje imam neki film od doma u glavi, a kad sam sama više se uživim u sve. Da mi je netko prije 5-6 godina rekao da ću putovati sama, smijala bih mu se.

Na Uskršnjim otocima bila sam s prijateljem kojeg nisam ni dobro poznavala prije puta, ali rekla sam mu: ja bih s tobom išla i na kraj svijeta. Bilo mi je toliko genijalno da u tjedan dana nisam ni pomislila da me živcira ili da mi nešto ne odgovara. Trebam trenutke kad sam sama sa sobom, ali ovo mi je bilo baš iznenađujuće iskustvo jer nisam imala takvih trenutaka.

kuba ivana varesko

putovanje ivana varesko

U Patagoniju si išla sama i snimila kratki video o svojem putovanju. Što te posebno privuklo da baš tamo otputuješ?

Patagonija mi je oduvijek bila wow i nestvarna, kao mjesto do kojeg ne možeš doći. Pogledala sam odličan dokumentarac 180° South i zbog njega sam se zaljubila u sva mjesta iz tog filma, to je razlog zašto sam posjetila i Patagoniju i Uskršnje otoke. Volim pratiti i Jamesa Baloga koji je snimio film o globalnom zatopljenju Chasing Ice. Nosila bih mu opremu ako treba, samo da idem s njim!

Dogovarala sam se s dva prijatelja da idemo u Patagoniju, a onda su oni odustali, pa sam odlučila ići sama mjesec dana i to mi je bilo najbolje putovanje ikad. Isplanirala sam putovanje do El Calafatea, a kasnije sam išla kako mi je došlo. Od tada je prošlo dvije godine; u ovo vrijeme sam bila tamo.


Taj video iz Patagonije je svugdje završio. Sama sam ga objavila na Vimeo i na kraju ga je objavio Conde Nast, ABC i druge bitne publikacije. Nisam mogla vjerovati! To su čuda interneta.

Tijekom svog boravka u Patagoniji upoznala sam jednu obitelj iz Čilea na treku i, iako smo hodali odvojeno, navečer bismo se našli. Ti roditelji su mi bili kao mama i tata na tom putu, a njihova kćer i sin kao meni brat i sestra. Osjećaj je takav da si sam, ali nisi sam jer imaš tu neku obiteljsku povezanost. Tako su pazili na mene! Svi ljudi koje sam upoznala tamo bili su toliko prekrasni i otvoreni.

Ujutro se svi spremaju, pozdravljaju i kreću na put na planinu. Hostel u kojem sam bila više je kao obiteljska kuća. Vraćala sam se s treka jedan dan mrtva-umorna, a čovjek sjedi i zalijeva travu. Svi sjede vani, cugaju, prilaze ti i pričaju s tobom.

patagonija ivana varesko

Iako je Patagonija velika, čak mi se dogodilo i da sam sretala iste ljude na različitim mjestima. Tip života tamo je planinski, ali imaju južnoamerički mentalitet i jako su topli ljudi. Patagonija je fascinantna: voziš se kroz pustinju i za pet minuta si u planinama. Meni je južna Amerika sva posebna jer su svi ljudi toliko srdčani i veseli.

Kad sam bila na Uskršnjim otocima s prijateljima, oni su već poznavali neke lokalce, tako da smo jedan dan išli čistiti školu koja je izrađena samo od recikliranog materijala. Naš domaćin je vlasnik te škole, a njegova žena je najpoznatija pijanistica u Čileu. Tako smo jedan dan čistili korov s krova te škole, on nam je kuhao ručak, a njegova curica je trčala okolo. Svi se grle i puni su ljubavi. Ljudi s kojima si bio samo na jednom ručku te pozdravljaju kao da su ti mama i tata. I onda pitam prijatelja: kad bi ovo bilo tako kod nas? A on kaže: nikad. Zapitaš se u kakvom okruženju mi živimo. Zato se ja stalno vraćam u južnu Ameriku.

ivana varesko putovanje

 

Misliš li da bi tamo mogla živjeti?

A ne. Ipak sam dosta vezana za Pulu, odnosno za prijatelje, obitelj i svoje životinje. Ne vidim se da živim negdje drugdje, nego da stalno idem pa se vraćam.

Najviše i volim biti doma, uz mačke i pse, a pidžama mi je najdraže odjevno sredstvo. Baš sam komentirala kako bi bilo lijepo da hodam okolo u pidžami. Moja najbolja prijateljica i ja smo u svim gradovima u kojima smo bile završile šetajući okolo u pidžami u jednom momentu, a počelo je s Tokiom. Izašle smo u pidžami i mantilu kojeg smo dobile u hotelu i nitko nas nije ni pogledao.

Tako se to nastavilo dalje. U Parizu smo oko deset navečer bile ispred hostela u pidžami. Na kraju smo šetale okolo i došle do Notre Damea gdje smo sjele u neki kafić pored rijeke i razmišljale si: ‘’kako je život lijep’’.

Napisala: Isabella Bubola

ivana varesko

ivana varesko

ivana varesko

konji ivana varesko

ivana varesko