Intervju s Marijom Veneruzzom, edukatoricom Hrvatske donorske mreže
Recite nam nešto o radu i važnosti HDM (Hrvatske donorske mreže)
HDM je organizacija, osnovana u Općoj bolnici Pula, i službeno registrirana 1998. Nastala je kao prijeko potrebna reakcija na potpunu neobaviještenost javnosti o transplantaciji i postmortalnom darivanju organa u svrhu liječenja bolesnika.
Osnivač i predsjednik HDM do njegovog umirovljenja je prim. Povrzanović, spec. kir. i urol. Od 2009. predsjednik HDM je dr. Žgrablić spec. anes. reanim. i inten. med., koji ima vrlo važne funkcije u najvišim transplantacijskim tijelima Europske unije.
HDM je organizacija koja se bavi promicanjem postmortalnog darivanja organa radi presađivanja u svrhu liječenja bolesnika, edukacijom zdravstvenih profesionalaca i bolničkog osoblja na području eksplantacije, edukacijom transplantacijskih koordinatora, organizacijom prikupljanja organa, edukacijom javnosti, promidžbom transplantacijske medicine uopće i dr. zadacima.
Prema anketi koju je proveo Jutarnji list, ustanovljeno je da je naša javnost u RH neobaviještena, a kad se gleda nivo razvoja transplantacijske medicine u jednoj zemlji tada se gleda broj davatelja na milijun stanovnika. U to vrijeme mi smo bili na dnu europske ljestvice, imali smo 5 – 6 donora na milijun stanovnika, što je bilo nedostatno za liječenje bolesnika i za razvoj transplantacijske medicine.
Da bi se situacija promijenila trebalo je educirati zdravstvene profesionalce i javnost. Sustavnu edukaciju u srednjim školama započeli smo 2007. godine (zahvaljujući Ministarstvu znanosti i obrazovanja koje je na inicijativu HDM propisalo nastavnu jedinicu Donacija i transplantacija organa u trećim razredima srednjih škola u sklopu predmeta Etike i Vjeronauka), uspostavljen je učinkovit sustav educiranih i licenciranih transplantacijskih koordinatora, što omogućuje dobivanje organa od umrlih osoba uz pristanak i želju njihovih obitelji (educirano 120 profesionalaca).
Zahvaljujući radu i trudu, rezultati telefonske ankete koju je provela HRT u kolovozu 2009 g. na pitanje:
Biste li pristali darovati svoje organe, radi presađivanja?
– Pozitivno odgovorilo: 89 %
– Negativno odgovorilo: 11 %
– što je rezultiralo time da smo 2010. bili treći u svijetu po broju donora, 2011. i 2012. prvi u svijetu, 2013. drugi, 2014. i 201.5 prvi, 2016. i 2017. drugi,
– po br. transplantiranih organa prvi smo u svijetu za jetru i bubrege, a drugi za srce. Od svih članica Eurotransplanta, bolesnici najmanje na organe čekaju u Hrvatskoj.
Predsjednik HDM dr. Nikola Žgrablić drži predavanje o donaciji i transplantaciji organa, liječnicima i sestrama u Općoj bolnici Dubrovnik
Kako Zakoni u RH reguliraju donaciju i transplantaciju organa?
U Republici Hrvatskoj, kao u većini europskih zemalja, vrijedi zakon tzv. pretpostavljenog pristanka, što znači da je svaki stanovnik Republike Hrvatske nakon svoje smrti potencijalni darivatelj organa, ako se za života nije izričito, odnosno pisano, izjasnio da ne želi donirati organe nakon svoje smrti. Međutim, u praksi se uvijek pita obitelj i prema njihovom naputku se postupa.
Od 2004. u RH imamo tzv. Negativni registar donora, to je pisana izjava o nedarivanju organa nakon svoje smrti, dakle svi mi možemo kod svog doktora medicine primarne zaštite ispuniti formular da ne želimo donirati organe nakon svoje smrti, taj formular se pohranjuje pri Ministarstvu zdravstva i onog trenutka kad je došlo do smrti liječnik kordinator u toj bolnici traži podatak u Ministarstvu zdravstva o toj osobi i ako je ta osoba u negativnom registru, poštuje se njezina volja.
HDM sustavno provodi predavanja u Istarskoj županiji 10 godina, a održano je oko 600 predavanja te educirano oko 20 000 učenika srednjih škola.
Edukatorica HDM Marija Crljenica Veneruzzo drži predavanje o donaciji i transplantaciji organa u srednjoj školi
Što je donorska kartica?
Donorska kartica je jedinstvena za cijelu RH, službeno je registrirana 1996. Ona nije registracijsko sredstvo što znači da nigdje nije zapisano da ju imamo ili nemamo, ona ne znači naš pristanak za doniranje organa, ona služi kao poticaj za razgovor u obitelji, među prijateljima, poznanicima, medijima i sl. Donorska kartica je, recimo, simbol našeg stava, našeg podržavanja postmortalnog darivanja organa.
Osjećaju li učenici empatiju i razvija li se empatija kroz predavanja?
Svakako, učenici su mladi ljudi puni empatije, možda to svaki put ne žele pokazati javno pred svojim vršnjacima iz neke njihove mladenačke neugodnosti, što je potpuno u skladu s njihovim godinama. U kratkom razgovoru s njima vidite koliko ti mladi ljudi suosjećaju s bolesnim i nemoćnim osobama.
Kroz predavanja podiže se razina svijesti o promicanju zdravlja i života, o ljubavi prema životu i čovjeku, poštivanju svog i tuđeg života. Razvijaju se pozitivni stavovi u odnosu na bolest i nemoć starih ili mladih, bez obzira na dob, spol, vjeru ili naciju, o humanosti prema čovjeku općenito, svi smo mi samo ljudi u bolesti i nemoći istih potreba, a to je kod mladih ljudi najjasnije izraženo, jer su mladi i bez predrasuda i zato suosjećaju sa svačijom boli i nemoći.
Koja se pitanja najčešća postavljaju?
-Može li se odbačeni organ transplantirati drugom bolesniku?
-Do koliko godina starosti čovjek može biti donor?
-Zna li obitelj kome se daruje organ?
-Mijenjaju li se navike i karakter nakon dobivanja organa?
-Zašto ne postoji registar davatelja kad postoji registar nedavatelja?
-Koliko dugo čovjek živi s transplantiranim organom i sl.
Što Vas motivira na ovakav rad?
Ja sam zdravstveni i prosvjetni radnik pa će mi stoga, kao i svim zdravstvenim radnicima, ljudski život uvijek biti na prvom mjestu i uvijek ću se boriti za svačiji ugroženi život, ako ikako mogu pridonijeti i pomoći u očuvanju zdravlja i života svakog ljudskog bića to ću svakako učiniti, što je normalno za svakog zdravstvenog radnika.
Jeste li primijetili da su učenici iz godine u godinu informiraniji na predavanju?
Svakako su učenici informiraniji te prenose svoja saznanja usmeno, preko raznih medija, TV, interneta, novina i dr.
Možemo sigurno reći da je obaviještenost javnosti bolja i da je naklonost stanovništva prema prikupljanju organa od umrlih veća, što je jedan od preduvjeta za bolje rezultate u hrvatskoj transplantacijskoj medicini u budućnosti.
Tu svakako ne smijemo zaboraviti i naglasiti ogromni doprinos medija jer bez njih ne bi sigurno bili takvi rezultati. Upravo je uloga novinara svih medija od samih početaka velikim dijelom pridonijela uspjehu transplantacijske medicine u Hrvatskoj. Svi su oni bili posrednici između transplantacijske medicine i javnosti. Sve je to dovelo Hrvatsku na sam vrh svjetske transplantacijske uspješnosti.
Što Vam je najdraže, a što najteže, na predavanjima u školama na tu temu?
Kao prosvjetnom i zdravstvenom radniku normalno mi je govoriti o zdravlju i bolesti, posebno o pomoći i spašavanju ljudskog života.
To je najnormalnije predavanje o bolesti i načinu liječenja bolesnika kojima njihovo ozdravljenje ovisi isključivo o donaciji i transplantaciji organa, što znači da za njih ne postoji drugi način izlječenja.
Ako spasimo jedan život napravili smo kao ljudi najviše moguće što jedan čovjek može napraviti, spasiti život drugom čovjeku, ne postoji ništa veće od toga.
Ima li darivanje organa veze s čovjekovim pogledom na svijet, načinom viđenja života i njegovog smisla?
Naša je dužnost i obveza javnost informirati, objasniti, dati određena saznanja, educirati javnost, a kakav će netko imati stav jest njegova stvar, može imati pozitivan ili negativan stav što je njegovo pravo, naše je održati predavanje profesionalno, dati točne i stručne informacije, odgovor na svako pitanje, sve ostalo je osobni stav pojedinca koji treba poštivati.
Kako zadržavate Vaš entuzijazam?
Zdravstveni sam i prosvjetni radnik i moje je načelo da sam uvijek za život i da u tome pridonosim koliko mogu, znam i umijem, i to mi nikad nije bilo teško, kao što mi nikad nije bilo teško raditi s učenicima u srednjim školama po cijeloj Istri. Imam samo lijepa i pozitivna iskustva, a što nam je svima svakako najvažnije, ako je nekom djetetu, mađoj ili starijoj osobi transplantiran organ, što u stvarnosti znači spašen život, to je svakako uvijek veliki poticaj za daljnj rad.
Intervjuirale: Lara Tarticchio i Gorica Karlović