Glumac Valter Roša svojim nastupima oduševljava publiku. Moram priznati da sam se i ja nasmijala gotovo do suza kad sam ga prvi put gledala u monodrami Mistero Buffo još prije nekoliko godina na Noći kazališta. Toj se monodrami bliži i pedeseta izvedba, a ubrzo ćete imati priliku pogledati je ako još do sada niste.
Kakav je bio tvoj put od studenta ekonomije i nogometaša do glumca?
Jednostavan. Zatvorila se jedna knjiga, otvorila se druga. Još za vrijeme studija uključio sam se u Dramski studio Istarskog narodnog kazališta, a u isto vrijeme sam prestao s igranjem nogometa. U međuvremenu sam diplomirao ekonomiju i počeo igrati sve više predstava i kazalište je postalo moja svakodnevica.
Mistero Buffo je poznat po tome što napuni kazalište. Što misliš da je danas potrebno ponuditi publici?
Kazalište po mom mišljenu treba biti aktualno. Oduvijek je kazalište progovaralo i postavljalo pitanja koja su bliska čovjekovoj svakodnevici. Volio bih da se još više produciraju sve vrste kazališta ali i ostale umjetnosti.
Zna se za otegotnu okolnost da novaca za kulturu i obrazovanje nikad nema dovoljno i baš zato umjetnici traže nove scene i nove načine komunikacije. U svakom segmentu čovjekovog djelovanja loši uvjeti razvijaju bolju vještinu. Povijest je pokazala da u vremenima manjka novca, cenzure i ostalih načina ugnjetavanja kulture sama kultura se mijenja, transformira se i ponovno rađa.
Koja je razlika u tome kada sam stvaraš predstavu i nastupaš pred publikom, a koja kada si dio predstave i ovisiš i o drugim glumcima i redatelju? Što ti više odgovara?
Velika je razlika u samoj ideji, ali i produkciji stvaranja monodrame, koja u mojem slučaju nije imala kostime, scenografiju niti opsežan krug ljudi koji djeluje u stvaranju predstave. Postoje monodrame s povećim autorskim timom, sve ovisi što i kako se postavlja na scenu. Drugačiji je pristup ansambl predstave s autorskim timovima zajedno s izuzetno bitnim scenskim radnicima, garderobijerkama i ostalim radnicima iza scene koje gledatelji ne primijete.
Kad radiš monodramu bitno je da ono što izvodiš izlazi iz tebe, reklo bi se iz tvoje duše. Naime, kad smo Aleksandar Bančić i ja prevodili i postavljali „Mistero buffo“ na scenu, znali smo da imamo ista ideološka i sociološka uvjerenja kao i sam autor teksta, nažalost sad već pokojni nobelovac Dario Fo.
U startu smo već imali vjetar u leđa i takvo kreativno okruženje koje te potiče da s minimumom ostvariš maksimum je bilo stimulirajuće i za mene osobno jedna velika životna škola.
Ništa manje važne i zabavne su probe i stvaranje predstava u tradicionalnom smislu s više glumaca. Najbitnija je energija kolektiva koja mora stvoriti homogenost te kroz igru i istraživanje doprinosi da predstava bude što je moguće bolja.
Je li ti bitno biti u okruženju koje potiče kreativno stvaranje?
Okruženje svakako treba biti kreativno. Sve ovisi što, kako i s kime se radi. Postoje različiti pristupi rada i nekad se krene isključivo tako da vodilja bude tekst, nekad proizađe neka kvaliteta iz improvizacije, nekad iz kombinacije spomenutih pojmova. Ovisi ponajviše i o viziji redatelja.
Svakako timski rad i kolektivna snaga doprinose kako će završni proizvod izgledati. S druge strane, publika je važna. Ne zna se kako će se sve to zaokružiti dok publika ne okusi predstavu, a to je možda i najbitnije jer na scenu se izlazi za publiku.
Misliš li da kazalište danas ima snagu biti ne samo ogledalo društva, nego da može i promijeniti društvo?
Nikad kao danas društvo nije imalo tako laku mogućnost dobivanja informacija i znanja. Zahvaljujući društvenim mrežama svatko od nas je postao i odašiljatelj informacija u svijet. S druge strane, usudim se reći da smo društvo neznanja. Svjetska povijest je bogata, ali ljudi, pogotovo mladi ne znaju o tome dovoljno jer se to niti ne nudi. Bitno je učiti povijest, ali ne samo onu koja je službena nego i alternativnu povijest i pokušati objektivno sagledati činjenice i događaje iz prošlosti.
To naglašavam jer ako uzmemo kazalište za primjer, klasični pisci i njihovi tekstovi se postavljaju na kazališne daske iz razloga što su i dalje izrazito aktualni. Euripid, Eshil, Shakespeare, Molier pa sve do onih suvremenijih autora već su nam sve objasnili i ispričali su nam povijest čovječanstva i od velike je važnosti ponovno ih predstavljati novim generacijama i aktualizirati ih.
Povijest se uvijek ponavlja, a umjetnost i kazalište pomažu u otvaranju pogleda na društvo. Međutim, društvo se mijenja kroz pojedince. Probuđeni pojedinac je ključ promjene. Kao u svakoj situaciji, uvijek treba krenuti od sebe: kako ja mogu poboljšati društvo – tako da sebe mijenjam.
Problem koji se ruši na mlade je što imaju krive uzore. Živimo u korumpiranom društvu i društvu spektakla gdje se prikazuje iluzija da na televiziji i internetu postoje ljudi, ne svi, koji su generirali određen uspjeh sumnjivih pozadina i šalju signal mladima da se očito može uspjeti bez znanja, učenja i upornosti.
S druge strane, postoje ljudi koji su svoj uspjeh utvrdili radom, učenjem, koji su uostalom pravi primjeri poštenja, dosljednosti i altruizma zapravo marginalizirani. Najgora situacija koja se društvu može dogoditi je sumnja da je živjeti pošteno beskorisno.
Na čemu trenutno radiš i koji su ti sljedeći projekti?
Aktivan sam u nekoliko predstava s kojima smo na gostovanjima, a uskoro počinju pokusi za sljedeću predstavu u Istarskom narodnom kazalištu. Riječ je o predstavi „San ivanjske noći“ Williama Shakespeara u režiji Luke Mihovilovića, a premijera se očekuje sredinom travnja.
Što bi poručio mladima koji čitaju ovaj portal, a žele se baviti glumom?
Preporučio bih svima, ne samo mladima, da se bave bilo kojom umjetničkom aktivnošću jer ona ima pozitivan i zdravstveni značaj za naše tjelesno i psihoemotivno stanje. Strast prema umjetnosti i briga za bližnjega bi trebala biti naša svakodnevica.
Napisala: Isabella Bubola