Za Ivanu Vareško čula sam od prijatelja i poznanika koji ju osobno poznaju ili prate njezin Instagram. Nekima od njih snimala je ili fotografirala vjenčanje, a nakon što sam bacila oko na njezin Vimeo i vidjela prelijepe videe s putovanja u daleke i mistične krajeve poput Patagonije ili Islanda, odlučila sam da njezinu priču moram predstaviti čitateljima/ica ovog portala.
Koliko vidim po tvojim recentnim fotografijama, sada najviše radiš vjenčanja.
Da, to je ono što najviše volim, a okružena sam ljudima koji to obožavaju raditi jednako kao ja. Draga mi je ta zajednica fotografa koje sam upoznala tijekom godina. Meni je taj dan vjenčanja super: samo je ljubav oko mene. Možda to tako doživljavam jer sam imala sreće s parovima i većina njih su mi sada prijatelji.
Snimati volim više nego fotkati jer je fotografiranje puno zahtijevnije. Zapravo, svakome je nešto drugo zahtijevnije, ali meni je draže snimanje. Dan kada snimam vjenčanje jako mi je stresan jer se pitam hoću li uspjeti uloviti fotoaparatom sve što trebam. Jako sam samokritična i ponekad se pitam ima li uopće smisla to što radim. Znam upasti i u faze preispitivanja svega, ali na kraju ipak vidim da se trud isplati.
Najduže videe što sada radim su od pola sata, a radim i kraće, od pet minuta. Često ljudi znaju uzeti samo taj kratki video jer im je to dovoljno i pogledat će ga puno puta, za razliku od dugog kojeg bi možda par puta odgledali.
Tehnološka strana fotografije nije mi važna. Moje će snimke ponekad biti mutne, ponekad će se tresti, ali bitne su mi emocije. Nije mi cilj da je sve savršeno.
Studirala si dokumentarni film u inozemstvu. Kako si se odlučila baš za to?
U Zagrebu sam studirala novinarstvo i moj je faks imao suradnju s fakultetom u Dublinu. Morali smo napisati motivacijsko pismo i odgovoriti na pitanje zašto bismo baš mi predstavljali naš fakultet. Bila sam jedna od odabranih te sam tako otišla u Dublin. Čim sam došla tamo, odmah sam se zaljubila i istražila kako se mogu prebaciti na taj fakultet, što sam i napravila.
Studiranje vani je bila posve druga dimenzija. Tamo sam završila preddiplomski i živjela sam u domu na kampusu što mi je bilo super iskustvo. Odeš baciti smeće i vratiš se doma u šest ujutro.
Magisterij Drama and creative documentary sam kasnije također završila u Dublinu, a bila sam na smjeru za dokumentarne filmove. Cijeli fakultet je koncipiran totalno drugačijie nego što je to slučaj u Hrvatskoj. Na primjer, jedan predmet je bio film i trebali smo napraviti dokumentarac od pola sata. Radili smo po projektima, a predmeti zapravo nisu niti postojali nego smo puno snimali, radili i pisali seminare.
Kao neka vrsta prakse?
Upravo to. I dalje se čujem s nekim profesorima koji su mi bili genijalni.
Osim vjenčanja, velika strast su ti i putovanja. Na koji put sada ideš?
Idem u Maroko. Prijatelj i ja smo htjeli ići na Farske otoke, ali to mi je trenutno prevelik novčani trošak. Ali i dalje smo htjeli negdje otići, a Maroko mi je oduvijek izgledao zanimljivo i našli smo super jeftine karte. Nikad mi nije žao potrošiti novac na putovanje, i zadnje novce bih dala samo da idem negdje. Trenutno mi je Antarktika aktualna, ali je jako skupo. Island je super, a prvi sam put bila s mamom prije šest godina i zaljubila sam se. Nakon toga sam otišla još jednom i svima bih preporučila da odu na Island jednom u zimskom, a jednom u ljetnom periodu jer su totalno dva različita svijeta. Sad me zanimaju Grenland i Svalbard, a velik san mi je i Transibirska željeznica.
Tamo mi je malo prehladno.
Ja obožavam te hladne, ledene destinacije. Glečeri su mi toliko fascinantni da bih mogla u njih gledati satima.
Imaš li baš neke određene destinacije na koje želiš otputovati ili posjetiš ona mjesta za koja nađeš jeftine karte?
Postoje destinacije koje želim posjetiti, ali u zadnje vrijeme sve dolazi spontano. Imam svojih pet top mjesta gdje bih htjela otputovati, ali želim vidjeti i sve ostalo. Svi znaju da volim putovati pa me svi i pitaju da idem s njima. Ne moraš mi reći dvaput!
Često i sama putujem, zapravo najviše od svega volim ići sama jer kad si s nekim ljudima koji ti ne odgovaraju onda ne funkcionira. S onima koji ti odgovaraju bude super, ali sam primijetila da kad ideš sam puno više ljudi upoznaš i puno drukčije doživiš sve. Primoran si to na to. Kada si sam, puno će ti više ljudi prići. Kad si s nekim i dalje imam neki film od doma u glavi, a kad sam sama više se uživim u sve. Da mi je netko prije 5-6 godina rekao da ću putovati sama, smijala bih mu se.
Na Uskršnjim otocima bila sam s prijateljem kojeg nisam ni dobro poznavala prije puta, ali rekla sam mu: ja bih s tobom išla i na kraj svijeta. Bilo mi je toliko genijalno da u tjedan dana nisam ni pomislila da me živcira ili da mi nešto ne odgovara. Trebam trenutke kad sam sama sa sobom, ali ovo mi je bilo baš iznenađujuće iskustvo jer nisam imala takvih trenutaka.
U Patagoniju si išla sama i snimila kratki video o svojem putovanju. Što te posebno privuklo da baš tamo otputuješ?
Patagonija mi je oduvijek bila wow i nestvarna, kao mjesto do kojeg ne možeš doći. Pogledala sam odličan dokumentarac 180° South i zbog njega sam se zaljubila u sva mjesta iz tog filma, to je razlog zašto sam posjetila i Patagoniju i Uskršnje otoke. Volim pratiti i Jamesa Baloga koji je snimio film o globalnom zatopljenju Chasing Ice. Nosila bih mu opremu ako treba, samo da idem s njim!
Dogovarala sam se s dva prijatelja da idemo u Patagoniju, a onda su oni odustali, pa sam odlučila ići sama mjesec dana i to mi je bilo najbolje putovanje ikad. Isplanirala sam putovanje do El Calafatea, a kasnije sam išla kako mi je došlo. Od tada je prošlo dvije godine; u ovo vrijeme sam bila tamo.
Taj video iz Patagonije je svugdje završio. Sama sam ga objavila na Vimeo i na kraju ga je objavio Conde Nast, ABC i druge bitne publikacije. Nisam mogla vjerovati! To su čuda interneta.
Tijekom svog boravka u Patagoniji upoznala sam jednu obitelj iz Čilea na treku i, iako smo hodali odvojeno, navečer bismo se našli. Ti roditelji su mi bili kao mama i tata na tom putu, a njihova kćer i sin kao meni brat i sestra. Osjećaj je takav da si sam, ali nisi sam jer imaš tu neku obiteljsku povezanost. Tako su pazili na mene! Svi ljudi koje sam upoznala tamo bili su toliko prekrasni i otvoreni.
Ujutro se svi spremaju, pozdravljaju i kreću na put na planinu. Hostel u kojem sam bila više je kao obiteljska kuća. Vraćala sam se s treka jedan dan mrtva-umorna, a čovjek sjedi i zalijeva travu. Svi sjede vani, cugaju, prilaze ti i pričaju s tobom.
Iako je Patagonija velika, čak mi se dogodilo i da sam sretala iste ljude na različitim mjestima. Tip života tamo je planinski, ali imaju južnoamerički mentalitet i jako su topli ljudi. Patagonija je fascinantna: voziš se kroz pustinju i za pet minuta si u planinama. Meni je južna Amerika sva posebna jer su svi ljudi toliko srdčani i veseli.
Kad sam bila na Uskršnjim otocima s prijateljima, oni su već poznavali neke lokalce, tako da smo jedan dan išli čistiti školu koja je izrađena samo od recikliranog materijala. Naš domaćin je vlasnik te škole, a njegova žena je najpoznatija pijanistica u Čileu. Tako smo jedan dan čistili korov s krova te škole, on nam je kuhao ručak, a njegova curica je trčala okolo. Svi se grle i puni su ljubavi. Ljudi s kojima si bio samo na jednom ručku te pozdravljaju kao da su ti mama i tata. I onda pitam prijatelja: kad bi ovo bilo tako kod nas? A on kaže: nikad. Zapitaš se u kakvom okruženju mi živimo. Zato se ja stalno vraćam u južnu Ameriku.
Misliš li da bi tamo mogla živjeti?
A ne. Ipak sam dosta vezana za Pulu, odnosno za prijatelje, obitelj i svoje životinje. Ne vidim se da živim negdje drugdje, nego da stalno idem pa se vraćam.
Najviše i volim biti doma, uz mačke i pse, a pidžama mi je najdraže odjevno sredstvo. Baš sam komentirala kako bi bilo lijepo da hodam okolo u pidžami. Moja najbolja prijateljica i ja smo u svim gradovima u kojima smo bile završile šetajući okolo u pidžami u jednom momentu, a počelo je s Tokiom. Izašle smo u pidžami i mantilu kojeg smo dobile u hotelu i nitko nas nije ni pogledao.
Tako se to nastavilo dalje. U Parizu smo oko deset navečer bile ispred hostela u pidžami. Na kraju smo šetale okolo i došle do Notre Damea gdje smo sjele u neki kafić pored rijeke i razmišljale si: ‘’kako je život lijep’’.
Napisala: Isabella Bubola
