Biciklist, avanturist, putopisac – ili ništa od navedenog?
Do sada ste možda već i čuli za Hrvoja Jurića koji je još prije nekoliko godina biciklirao do hladnog podneblja Norveške i objavio knjigu ”Cestom leda do kraja svijeta”. Tim je povodom gostovao i u Puli, a ako tada niste bili u mogućnosti doći, pozivamo vas da nam se pridružite ovog petka u dnevnom boravku Društvenog centra Rojc. Udruga ZUM organizira novo Hrvojevo predavanje koje je u potpunosti besplatno, a popraćeno je kratkim dokumentarnim filmom.
Vidimo se Rojcu u petak, 23. veljače, u 18 sati.
Do tada, pročitajte nešto više o Hrvoju i saznajte kako se odvažio na mnogobrojne biciklističke avanture koje nam mogu dočarati fotografije skandinavskih krajolika.
Bicikliraš, pišeš putopise, radio si na dokumentarnom filmu, održao si humanitarnu akciju ‘’Zajedno možemo’’ za pomoć obiteljima koje su se našle u egzistencijalnim poteškoćama – kako se tvoj život promijenio od studenta ekonomije do ovoga čime se sada baviš?
Neke stvari su ostale iste, neki temelji da tako kažem, ali mogao bih komotno reći da sam se u potpunosti promijenio. Htio ne htio sve to ostavi nekakav trag na meni, a za to su najviše zaslužni ljudi koje sam susreo kroz ovih 7 godina koliko sam u tome.
U Puli si zadnji put gostovao prije dvije godine kada si predstavio svoje putovanje na Nordkapp. Što se u međuvremenu dogodilo u tvojem životu?
Mnogo toga. Za početak, otišao sam na Nordkapp, taj puta po zimi kako sam i najavio i to je bila jedna velika “terapija” koja me testirala kao ništa do sada. Putovati biciklom 36 dana do krajnjeg sjevera Europe, svakodnevno na temperaturi od -5 do -22 stupnja, kroz snijeg i snježne oluje i po ledenoj cesti natjeralo me da dobro promislim što ću iduće napraviti. Još uvijek imam posljedice zime i spavanja u prenoćištu bez grijanja (što sam tek ujutro shvatio).
Nakon tog putovanja konačno sam došao u mogućnost realizirati putovanje od Londona do Istanbula, točnije pokrenuti humanitarnu kampanju kojom smo prikupljali sredstva za pomoć udovicama koje čekaju na rješenje obiteljske mirovine. Taj projekt, to putovanje i, pogotovo, dostavljanje svih namirnica na adrese preko 20 obitelji ostavilo je velik trag na mene i, nadam se, da ću i ubuduće imati prilike raditi ovakve ili slične projekte.
Navodno za sebe ne voliš reći da si putopisac, niti fotograf, a ni pisac. Misliš li da bi ne bi imao prostora biti ništa drugo niti itko drugi ako bi se ograničio na te nazive?
Jednim dijelom zbog toga. Općenito nisam ljubitelj bilo kakvih prefiksa, ali živimo u društvu gdje vas uvijek prvo moraju prestaviti s kakvom titulom. Mene to nekada zna strašno živcirati. Sve što radim sam naučio (i još uvijek učim!) kroz svoje pogreške. Tek nedavno sam nabavio profesionalni fotoaparat, a do tada sam fotografirao s mobitelom. Ako se to može nazvati fotografiranje.
Prenosio sam vijest onako kako sam najbolje mogao, kroz neke svoje poglede koji su se s vremenom, na svu sreću, mijenjali. A najviše kroz mogućnosti koje su bile strašno ograničene.
Da se razumijemo, na većini svojih putovanja nisam imao za normalan obrok, a kamoli da sam si mogao priuštiti pravu opremu. Pisanje je jedan od načina kako se volim izražavati.
Često je to bilo bježanje od stvarnosti i stavljanje misli na papir jer nisam bio siguran koliko je pametno bilo kome pričati o tome. I onda se sve okrenulo tako da sam upravo sve te misli predstavio kroz knjigu. U jednom trenu sam sve što sam skrivao predstavio najširoj mogućoj javnosti. I to mi se svidjelo, pričati s ljudima o problemima, o ljudskim sudbinama koje sam susreo, o svemu što se događa/lo na putu.
Drugim dijelom ne preferiram da me se tako naziva jer je dobar dio putopisne scene u Hrvatskoj previše uzdignut i nedodirljiv. Ne mogu s takvim ljudima dijeliti riječ, a kamoli biti na istoj pozornici. Zanimljivo je da se nitko od nas nije rodio takav kakav je sad i sve smo to stekli kroz godine iskustva, padanja i ponovnog i ponovnog pokušaja. Dizati u nebesa sebe, zbog toga što sam vozio po snijegu, po Alpama, do Nordkappa ili ne znam što već je totalan promašaj. Ako se malo pomaknete iz svog videokruga vidjet ćete da ljudi to inače rade. Možda ne toliko, ali rade.
A ja ne želim dizati svoje pothvate u nebesa, kako neki drugi to rade. Mi koji putujemo trebamo poticati druge koji su u nedoumici, koji su i dalje zapeli na onom koraku za kojeg smo se mi odvažili. Netko zbog hrabrosti, a netko zbog neimanja izbora.
Što te motivira na putovanja? Znaš li od kuda proizlazi tvoja želja i volja za pomicanjem vlastitih granica? Imaš li i dalje osjećaj treme ili uzbuđenja prije svakog novog putovanja?
Možda sam ja postao ovisan o tome, a možda sam u situaciji da više ne znam što drugo raditi. S vremena na vrijeme javi mi se i jedno i drugo. Gurati granice… to je jako zanimljiv termin kojeg sam često spominjao. Do sada sam poprilično gurnuo svoje granice, ali prikupio i iskustva da mogu kazati kako se bojim da idući pothvat ne prevagne na onu drugu stranu. To znači da postoji mogućnost da zagrizem više no što mogu progutati.
Izlazak iz kolotečine i društva koje je zatrovano nebitnim i trivijalnim stvarima, glupostima koje ga još više zatupljuju je jedan od motiva.
Kad ste na cesti i znate da narednih 10, 20 ili 100 dana niste u tom modu, makar se maknuli 50 km od kuće, preplavi vas osjećaj slobode. Poput malog djeteta promatrate travu, zurite u sunce kao da ste ga po prvi puta vidjeli. Sve što možete vidjeti ima potpuno drugačiji oblik.
Što si naučio na putovanjima o sebi, ali i o drugima?
Uvijek možeš uzeti ono što ti drugi ponude, ali moraš ostaviti i nešto sebe. Kakav si prema ljudima, tako će ti se i vratiti. Ako stalno uzimamo, a ništa ne vraćamo, cijeli sustav će se urušiti. Zbog toga sam recimo i pokrenuo humanitarnu kampanju. Htio sam na najbolji mogući način vratiti sve ono što su mi ljudi kroz ove godine pomagali i podržavali me. To je ta simbioza koja, po mom mišljenju, treba biti njegovana.
Što te fascinira u Norveškoj, zašto joj se iznova vraćaš?
Norveška je zemlja koja me, uz Hrvatsku i neke balkanske zemlje, najviše privlači zbog svoje prekrasne prirode. Nevjerojatno je koliko se Norvežani trude očuvati ju i prilagoditi svoje potrebe prema okolišu u kojem žive. Prvi puta sam putovao za Nordkapp 2013. I prije polaska doživio sam obiteljsku tragediju, tako da, dok sam putovao kroz Norvešku ujedno sam se borio s nekim unutrašnjim nemirima.
Međutim, konfiguracija terena, hladnoća, cijene namirnica i sve vezano za uvjete putovanja natjerali su me da se dobro namučim i izguram sve do kraja. To je zasigurno jedan od razloga što se opet volim vratiti u Norvešku i iznova i iznova preispitati svoje odluke koje sam tada donio. U Norveškoj sam upozano nekoliko iznimno zanimljivih ljudi kao što je Jon Amundsen, Oddrun Botnen Eie, Lisa Axman. Svi oni su biciklisti i na neki način pomiču svoje granice.
Koji ti je trenutak ovog zadnjeg putovanja u Norvešku ostao najviše zapečaćen u sjećanju?
Nepredvidiva moć prirode. Vrijeme nas nimalo nije mazilo, na nekim mjestima smo imali temperaturu oko nule, a bio je srpanj. Unutar Arktičkog kruga uvjeti su bili sasvim suprotni – čak i preko 20 stupnjeva. Lofoten otočje mi je dugo bila želja, a ovom prilikom smo ga prešli uzduž i poprijeko. Zaista pravi prirodni fenomen.
Siniša Glogoški već je niz godina fotografsko ime čiji se radovi pojavljuju na izložbama u Hrvatskoj. Kako je došlo do suradnje s njime i je li olakšanje kad uz tebe putuje ekipa ili i dalje preferiraš putovati solo?
Siniša je prvestveno fenomenalna osoba, čovjek koji se nikada nije ustručavao reći što misli i po nekim pitanjima vrlo smo slični. Ono što radimo pristupamo tome s ljubavlju i trudimo se maksimalno dati u svaki dio zadatka. Siniša iza sebe ima bogato iskustvo, čak je i biciklom putovao od Zagreba do Sirije, tako da je rad s njim bio pravi užitak. Svaka moja ideja bila je ne samo prihvaćena nego i proširena s nekim njegovim sugestijama. Obojica smo se pokušali sjetiti gdje smo se upoznali jer je praktički od tada krenula ideja da jednog dana zajedno putujemo. Usudio bih se kazati da smo imali „matching na prvu“.
Putovati u društvu je dvosjekli mač – može biti super iskustvo, ali može biti i katastrofa. Jako je teško pronaći osobu koja funkcionira kao i vi na putovanju, jer se na cesti puno više toga dogodi nego za vrijeme kolotečine. Preferiram putovati sam, ali to ovisi o projekta do projekta. Na ovom zadnjem, trećem u Norvešku Maja i Siniša su me pratili u automobilu zbog potreba snimanja jer drugačijeg načina nije bilo.
Intervju: Isabella Bubola