Dok se pokušavam udobno smjestiti u naslonjač aviona na letu SN 5210 kroz misli mi prolaze sve neke sitnice i velike stvari koje su mi se dogodile proteklih dana i protekle godine.
Čovjek nauči puno kad putuje, a čovjek nauči još više kad sam putuje. Nekako su se kockice posložile da u 2017. godini učim na ovaj drugi način, a još jedno putovanje solo i još jedna avantura samo što nije krenula. Mali ekran ispred mene kaže mi da imam sedam sati leta, koje sam ja prekalkulirala u 3 dugometražna filma.
Nestrpljenje još više raste dok svako malo odmor od filma potražim u dubini Atlantskog oceana i njegovom plavetnilu. Sedam sati lata prošlo je za tren i na horizontu mi se ukazao grad koji nikad ne spava. New York. And the eagle has landed, i u tom trenutku san postaje stvarnost. Nekako sam podsvjesno htjela jednom posjetiti taj grad, ali nisam se žurila: kako su se kockice slagale, tako je došla i prilika.
Scenografije koje su krasile mnoge filmove i serije natjeraju te da se osjećaš kao doma. Prvim korakom shvatiš da te grad obgrlio pozitivnom energijom i vibrom, i jednostavno u toj betonskoj Jungli pronalaziš sebe. Ono što jesi i ono što želiš biti.
I cijeniš svaki dan proveden tu, svaku emociju, svaki detalj, svaki zvuk i sve to lijepo pohraniš negdje duboko u sebi, da ne zaboraviš nikada. Ima trenutaka kada kao fotograf jednostavno ni ne pomislim okinuti fotku već tu scenografiju zadržim samo za sebe. Moraš cijeniti privilegiju da si imao priliku iskusiti takav trenutak.
Ali ipak, isto tako volim s ljudima dijeliti svoje priče s putovanja i svoje emocije jer treba pronaći balans. Zato ću i s vama sada podijeliti nekoliko fotografija.
Pogledajte NY kroz moje oči i glavnom niti vodiljom : koračati najfotogeničnijim gradom na svijetu, jednostavno ne mogu da se ne zapitam kako učiniti da nešto što se viđa svakog dana bude drukčije.
Tekst i fotografije: Sara Vižintin