Početak godine uvijek nosi određenu težinu. Za dva mjeseca možda ću pisati o 2018. godini, za to još ima vremena (prava studentska, sve se stigne), sada govorim o onoj godini od koje posijediš u 20-toj, koja te tjera na sulude navike, oblikuje ti tok misli, a uzme ti vremena onoliko koliko joj sebe posvetiš. Tri godine, pet, šest, osam ili petnaest. Akademska godina.
Pakiraju se ajvari, pakiraju se marmelade,
„donji veš peri na 90“,
od planine odjeće u sobi ne vidiš što je stolica, a što kaktus,
„ručnike isto“,
„ne uzimaj još zimsku jaknu, vratit ćeš nam se, jel da?“.
I ostale inačice izjavljivanja ljubavi i skorog nedostajanja zato što odlaziš. Odlaziš studirati u drugi grad, gdje počinju kronike osamostaljivanja.
Ovo nije mjesto gdje ćeš mahnuti konobarici, u čijem te kafiću već vode pod inventar, a koja će već postavljati tanjurić za Tvoju Kavu. Nije barem prva tri mjeseca… Kada se dogodi da potrošiš budžet pa taman kad se naviknu na tebe ne dolaziš na kave jer je voda iz pipe odjednom postala apsolutno dovoljna.
Ovo nije mjesto gdje te odjeća čeka savršeno spremna za kombinaciju. Čeka te zgužvana u košari za pranje, dok ti odgađaš i daješ priliku drugim kombinacijama.
Ovo nije mjesto gdje će te tata čekati ispred kluba s organiziranim prijevozom do doma za tebe i ekipu. Čekat će te dugo pješačenje. Nekada i bez ekipe.
Ovo nije mjesto gdje ti se po ulasku u kuću rašire nosnice zbog Mamine Maneštre, koja je već spremna na stolu. I tanjur je. Ne gleda te tužno iz sudopera.
Ovo nije ništa od onoga gdje si bio do sada, ali može biti vraški dobra avantura.
Ovo je mjesto gdje će ti tete u referadi postati druge mame. S obzirom na to da ćeš ih čekati kao mamu dok kupuje u trgovini, a dočekat će te s pogledom kakav samo mama ima kada u podne izlaziš iz sobe nakon što si sinoć opet legao jutros.
Otkad sam shvatila kako nije fakultet ono što karakterizira čovjeka, koliko je to umijeće snalaženja u kriznim situacijama i ono čime se baviš u slobodno vrijeme, u razdoblju od početka semestra do kraja akademske godine „hvatam zjake“, okolišam i bavim se strogo stvarima nevezanim za fakultet pa 5.6. nastojim strpati cijeli semestar u jedno popodne jer, kao što rekoh, snalaženje je skill koji treba razvijati. Kada se postaviš, kada ne dramiš, kada se organiziraš, sve je rješivo.
Bit će puno „Hoću doma“ do prvog „Falite mi, ali odlično se snalazim“.
Naoružaj se strpljenjem, sa samo malo ozbiljnosti, hranom i malo više pića. Mjesto iz kojeg dolaziš ionako je samo iluzija, „doma“ je osjećaj koji stvaraš.
“Osvrnite se na dan na čijem kraju ste se osjećali izuzetno zadovoljni. To nije dan kada ste se izležavali i niste radili ništa; to je dan kada ste imali mnogo stvari za napraviti i sve ste ih završili.”
Napisala: Ella Antić