26.01.2018.

THE feeling dobivanja pisama u 2018.

Autor: Ella Antić | Kategorija: Čavrljanje

P. S. Neću spomenuti račune! Ali Zakon privlačenja hoću!

Negdje sam pročitala da su pisma vrlo intiman način komunikacije jer sadrže neizbrisiv trag pošiljatelja, osim vizualno, pismo ti suptilno prenosi miris nečijeg doma ili čak osobe.

Nerijetko govorim kako sam stara duša, koja se voli pronaći na mjestima i situacijama kao što je svemir ili beskrajna vožnja autom dok se puštaju bezvremenski hitovi, ili u ovom slučaju – pošta.

Biti će uskoro gotovo dva mjeseca otkad sam se vratila iz Španjolske. Kulturni šok, nove vještine i znanja, puno smijeha, još malo kulturnog šoka, nova prijateljstva. Da ne govorim o reakcijama kada sam saznala da ću putovati onamo. “Što mi kupuješ?”, “Što ćeš mi donijeti?”, “Ideš u Španjolsku!”, “Sangria!”, “Želim (ubaci klasičan autohtoni suvenir po želji)” i tako dalje. Sve to sa još malo upitnika i uskličnika. Prethodno smo razgovarali na ZUM-ovom sastanku kako je običaj da se nakon svakog putovanja šalju razglednice na adresu ureda i poprilično mi se svidjela ta ideja pa sam odlučila kako će moj odgovor na sva njihova pitanja biti – apsolutno ništa!

Neću joj kupiti privjesak, neću mu kupiti magnet, niti majicu. Poslati ću im razglednice! Mislim si, i to je svakako alternativa za “zapravo sam te se sjetila”.

Čak ako nečija reakcija i bude “My friend went to Spain and all I got is this postcard!?”, imala sam spreman odgovor. Pa gdje ćeš bolje od dijelića španjolskog zraka, mrlje dobre pive ili Tinta, koji mi je slučajno kapnuo dok sam te pozdravljala na papiru?

Dva tjedna nakon što sam se vratila pristizale su mi reakcije prijatelja, poznanika i obitelji (poslala sam ih 15-tak, da), bili su oduševljeni. “Koliko dugo nisam dobila razglednicu!”, “Toliko mi je drago da si mi poslala razglednicu!” i slično.

Laknulo mi je.

Pomislila sam kako bih voljela dobiti i ja neku neočekivanu razglednicu, pismo. DA, pismo bi bilo lijepo dobiti! Još ljepše bi bilo čitati ga!

U tom trenutku valjda se aktivirao onaj Zakon privlačenja, koji se sve više u današnje vrijeme provlači po blogovima, ustima životnih trenera, kojemu se toliko diže čitanost jer ga pokušavaju razumjeti (čekaj… diže čitanost? Key words game strong, hm, pa ne mogu reći da ga nisam spomenula…).

Prije nekog vremena, čula sam se sa svojim domaćinom iz Španjolske, prisjećamo se uspomena sa njihovog putovanja nama, sa našeg putovanja onamo, razmjenjujemo iskustva. Zaustavi se odjednom i kaže kako nešto mora podijeliti sa mnom jer ga je strah (vjerojatno rečenica koja poslije one mamine “Moramo razgovarati!” u meni probudi najviše pitanja i nervoze).

Poslao mi je pismo! 

Nije siguran je li dobro ispunio onaj formalni dio sa adresom. Pomislim, ne daj Bože da skrene sa puta! Konačno ću dobiti pismo, ma kakvo da bilo, nešto na papiru, pisano rukom!

Ipak, neću vjerovati u taj Zakon.

Nekako mi je ljepše vjerovati da je netko zapravo dobro upoznao mene na tom putovanju koje smo isprva shvatili kao samo još jedno upoznavanje nečije kulture.

Odaberite osobu, odaberite riječi, uzmite komad papira i pošaljite pismo. Taj osjećaj neizvjesnosti ne može se mjeriti sa onim kada čekate nečiju poruku na Messengeru ili Viberu, jednako kao što se fizički dodir poruke ne mjeri sa samo seenom iste.

 

Stay tuned, kao što sam ja in tune sa poštom ovih dana pa možda podijelim sa vama dijelić te naše održane komunikacije.

 

Hešteg zakon privlačenja.

772 total views, 0 views today