Borba sa Španjolskom?? Dobro, ne moraš odmah uzimati kokice i prepričavati frendovima…Ne, nećemo se boriti, već samo malo uspoređivati (zločesti smijeh).
Naime, ideja dolazi od mog putovanja u Španjolsku preko ZUM organizacije vezano uz projekt “Community makers” još u 12. mjesecu prošle godine. Da, da…Sad se povlači pitanje “A di sam se nakon mjesec dana sjetila pisati o tome?”, e pa da, jer ROKOVI i sljedećih nekoliko utoraka ću se potruditi podijeliti još nekoliko informacija o španjolskom iskustvu (nije reklama ;))
Da budem kratka i slatka jer znam da nemaš vremena sad prelistavati tko zna koliko dugačke tekstove, predstavljam ti 5 razlika Španjolske i Lijepe Naše:
1. POTATO! POTATO EVERYWHERE!
Krumpir, krumpir i još malo krumpira od gore. Španjolci jedu, usudila bi se reći, zabrinjavajuće količine krumpira u SVAKOM jelu. Još jedna razlika: imaju bar četiri/pet sljedova jela (pogodi koja namirnica ima demokratsku većinu) gdje svaki dolazi zasebno iako bio samo prilog kao što je to kod nas. Pojesti više “krumpira na kajganu” ili će doći još jedan slijed nečega još ukusnijeg? May the odds be ever in your favor…
2. ČEK, ČEK..AHA, GRLIMO SE.
Ajde probaj još jednom pružiti ruku majci svoje domaćice! Kako mi to ovdje radimo pri upoznavanju, ja ženi pružam ruku (istina da ću boraviti tamo sljedećih nekoliko dana, al’ svejedno je to bio prvi susret), a ona objeručke mene prihvaća, grli i ljubi, njihov pas (Foxy u <3) skače, domaćici je neugodno, a brat i otac sa strane već spominju Luku Modrića (poznaju više hrvatskih nogometaša nego ja)…
3. LUKA? DA, DA, IMA I ONAJ DRUGI..
Priceless osjećaj kad prvu noć spavaš kod nove cimerice, a njen brat (iako sramežljiv) dolazi u sobu obučen u dres Luke Modrića donosi temu hrvatskih nogometaša (da sam znala, malo bi Googlala). Ja naravno pokušavam započeti konverzaciju, ali takav entuzijazam oko hrvatskog nogometa čak ni kod nas nisam doživjela. Učiš na faksu da je doživljaj ono što čini destinaciju…e pa, doživljaj oca i sina koji zajedno treniraju i žive za nogomet, pa ti odjeveni u dresove nabrajaju hrvatske nogometaše, nikad neću zaboraviti. Naprijed, Luka!
4. KLUB = LEŽERNOST, PLES I MALA KOLIČINA ALKOHOLA?
I to sam doživjela… Jest riječ o selu i lokalnoj diskoteci, ali i to se računa. Kad kažem ležernost, doslovno mislim na ‘casual friday odjeću’. Došla sam kako kod nas nikad ne bi mogla, premda se radilo o lokalnom klubu (Uljanik je izuzetak). A ples? Ne ono što vidiš po klubovima u Hrvatskoj (sve, samo ne ples), već ples najčešće dvoje ljudi uz mrdanje kukova i Bachatu ili neki drugi društveni ples. Kada probaš to, više ti ples u grupi nije zabavan, trust me. Muzika? Ako ti je ritam Despacita poželjan u klubu, zamisli svaku pjesmu takvom… Nema amerikanizacije, jer na španjolsku muziku možeš plesati za razliku od pjesme Tonija Cetinskog koju puste kako bi izašao iz kluba da tete mogu počistiti. I da, najdivnija stvar od svega: ne piješ da bi se zabavljao, zabava dođe sama od sebe uz takvu atmosferu (iako vjerujem da to ovisi o ‘sklopu’ u glavi).
5. KAKO TO MISLIŠ “PIJENJE NA JAVNOM MJESTU NIJE DOZVOLJENO”!?
Znam da zakonom nije ni u Hrvatskoj, ali svi dobro znamo koliko je na snazi (sva sreća za mlade danas). Kada sam izašla iz restorana uzevši ostatak svoga ‘Tinto de verano’ – nešto nalik Sangriji (šteta ostaviti, netko je platio) i prošla dobrih nekoliko stotina metara, netko od Španjolaca mi kaže da, zamisli, policija kažnjava ako se u centru Toleda šetam s čašom koja sadrži alkohol..pih! Europe reality check na par sekundi, pa do smeća, ispiješ do kraja naravno (ponavljam da je netko platio) i nastavljaš iako i dalje pod dojmom (doživljaj je proizvod koji destinacija prodaje – i to kakav!)
Međutim, neke stvari smo zaključili kako su nam jednake – nedostatak posla, seljenje mladih, država u krizi, topli i vedri ljudi, pozitivnost. Nema straha, ipak nismo toliko drugačiji! ?