Postoje dani kad smo raspoloženi, imamo cijeli svijet na dlanu i neprestana prisutnost drugih nam godi… Mogli bismo stalno biti u društvu, zabavljati se i razgovarati. Ipak, postoje i oni kad smo potpuno posvećeni sebi i pretjerana blizina drugih nas čak pomalo i živcira. Jeste li se našli u prethodnoj rečenici? Ja jesam i mislim da je svatko od nas barem jednom prošao kroz ovakvu promjenu. Prijatelji su, kažu, obitelj koju si sami biramo i stvaramo. Pomažu nam u teškim situacijama, uz nas su kad smo sretni i dijele tu sreću s nama. Kažu i da je imati najboljeg prijatelja bogatstvo. Ipak, postoje li zapravo te srodne duše koje nazivamo najboljim prijateljima?
Prijatelji su nam najvažniji u školskoj dobi kad mislimo da nas nitko osim njih na ovome svijetu ne razumije, ali što se događa nakon? Često čujemo priče kako ta velika prijateljstva padnu u vodu nakon što se odselimo iz rodnoga grada i započnemo samostalni život. Možda se to događa zbog razdvojenosti koja stavlja prijateljstvo na kušnju, a možda pak shvatimo da smo sazreli i da zapravo uopće nemamo zajedničkih interesa s tom osobom. U svakom slučaju, rastati se od starog prijatelja nikad nije lako, pa saznajemo i što studenti našeg sveučilišta o tome misle. Naime, proveli smo kratku anketu među studentima kako bismo saznali nešto više o njihovim iskustvima i o tome druže li se još uvijek s najboljim prijateljima iz školskih dana.
Još uvijek se družim s najboljim prijateljicama iz školskih klupa, zapravo iz osnovne škole. Ostala sam u svome rodnom gradu. Iako su one otišle dalje studirati, često se čujemo i vidimo, kad god dođu kući.
(Ivona, 24)
S nekima sam ostala u dobrim odnosima, al otkad živim u drugom gradu uglavnom smo se udaljile. Nije to kao što je bilo prije. Kad se odseliš stekneš nova prijateljstva i ljude koji su ti sličniji po interesima.
(Tara, 23)
Uglavnom smo se udaljile. Nije tu bilo nekih svađa ni sukoba, al otkako sam otišla, uopće se više ne čujemo, ponekad samo kad sam doma.
(Katarina, 22)
Većina se naših studenata izjasnila kako nisu više toliko bliski s nekadašnjim najboljim prijateljima i svi više-manje smatraju da je to posljedica razdvojenosti, no ne bi li pravo prijateljstvo trebalo preživjeti kilometre? Možda je ipak riječ o različitim interesima i putevima na koje nas život nanese. Svatko od nas se kroz godine izgrađuje i postaje osoba kakvom je oduvijek željela biti. Na tom putu upoznajemo nove, super ljude kakve u svojoj prijašnjoj sredini jednostavno nismo imali prilike susresti. Možda nam baš ti super, kul ljudi koje neprestano susrećemo i nazivamo prijateljima ili poznanicima pomažu da postanemo to čemu težimo?
Istina je i da nam s godinama treba više vremena za samovanje, za ispunjavanje raznih obaveza koje sa sobom nose fakultet i posao, a možda jednostavno radije provodimo večeri uz dobar film ili knjigu… Sve to dolazi s godinama. Pa ipak, mislim da će se svatko složiti da mu je u dvadesetima mama postala najbolja prijateljica, ona nas barem uvijek razumije i pruža bezuvjetnu ljubav bez obzira na pogreške koje činimo.
U svakom slučaju, ne brinite! Svatko od nas je prošao kroz gotovo istu situaciju i ako nije bilo suđeno, onda jednostavno nije niti vrijedno. Ha, možda baš sutra pronađeš svoju novu srodnu prijateljsku dušu!
