Danas nastavljamo sa putovanjima. Što je to što bi mene trebalo navesti da napustim svoj „safety zone“ i krenem u pustolovinu?
Živimo u vrlo ubrzanom i modernom svijetu koji ne čeka. Koji ne da prostora prošlosti da se vraća. Na našu žalost, milost ili ne milost, dolazimo do stanja „ a šta da radim?“. Recimo nakon fakulteta čekaš da netko prihvati tvoj životopis da možeš roditeljima reći kako si dostigao onaj osnovni cilj. Zaposliti se.
E dok čekaš da se netko smiluje, ne znaš kud bi sa sobom. Ipak ima načina da se pokreneš. Moj dobri poznanik potvrdio mi je kako je otišao na razmjenu jer nikako nije mogao dobiti posao. Rekao je, idem, nemam što izgubiti. Otišao je i nije požalio. Dapače, uspio je proputovati, vidjeti svijeta, upoznati ljude koji su slični njemu.
Na jednom sastanku i razmjeni osobnih iskustava, na kojima sam sama prisustvovala, shvatila sam koliko zapravo mi ljudi ne dopuštamo sebi da izađemo iz vlastite sigurne zone. Promisli malo, živimo kao roboti.
Ujutro se probudiš, vrlo rano (ako radiš uz fakultet) ili vrlo kasno (ako ideš samo na fakultet, a i to ti je teško). Živiš za studentski dan, petak i subotu kako bi odmorio moždane vijuge jer si se u prethodnom tjednu pretrgao pišući seminarski rad na temu X, pod zahtjevom profesora X. Jedva čekaš kada će netko reći: idemo na kavu?.
Pričajući sa onima koji su iskusili razmjenu, zaključila sam kolika je to doza znanja. Čovječe, razmjeniš neke kulturološke, neke osobne percepcije i vidiš kako je svijet mali. Zar nije fascinantno kad s ljudima podjeliš kako izgleda prosječni dan jednog „balkanca“.
Huh, što ljudi u Španjolskoj, Francuskoj, Njemačkoj znaju kako je to pojesti kulenovu seku uz fete domaćeg sira i kruha. Nemaju pojma, isto kao što i mi sami ne znamo koja je sreća odmarati pola dana kao i u Španjolskoj.
Spreman si riskirati za nešto bolje. Dokaži. Informiraj se o Erasmusu, o razmjenama mladih, o internacionalnim treninzima. Možda promjenimo nešto.